Pages

Sjećanja Jane Koch na akciju spašavanja kozaračke djece iz koncentracionih logora (1/3)

Jana Koch: Od 1938. godine bila sam član Društva za prosvjetu žena. To je društvo osnovao Centralni komitet KP Jugoslavije, a radilo je pod rukovodstvom Komisije za žene pri CK KPJ. Tom je komisijom tada rukovodio di Vladimir Bakarić.

Društvo je imale podružnice po većim gradovima Hrvatske. Godine 1938. predsjednica Društva za prosvjetu žena bila je Slave. Ogrizović. Moj je zadatak bio - sakupljanje NARODNE POMOĆI i slanje paketa u Francusku za naše španjolske borce u logorima.

Godine 1939. radila sam u Glavnom odboru Crvenoga križa u Zagrebu s Tatjanom Marinić. Radile smo na osnivanju školskih kuhinja, u sekciji Podmlatka i u Crvenom križu, a kao antifašistkinje radile na odašiljanju paketa za naše španjolske borce u francuskim logorima.

U to vrijeme u prvim antifašističkim grupama - a po direktivi Partije - završila sam tečaj dobrovoljne bolničarke Crvenog križa. Bila sam i redovit član Društva hrvatskih književnica.


Žene sakrivaju ilegalce



Početkom rata Društvo za prosvjetu žene prestalo je raditi. Međutim, po direktivi Partije sve žene koje su bile povjerljive, odane i dovoljno hrabre, okupljene u manje grupe, nastavile su rad do kasnog ljeta 1941. godine, kada je osnovan Inicijativni odbor AFŽ-a za Hrvatsku. Grupa žena, iz Društva za prosvjetu žene, bila je odmah uključena u AFŽ. Toj sam grupi pripadala i ja.

U jesen 1941. godine izdvojila se grupa književnica i organizirala sastanak na koji je pozvana Slava Ogrizović - također redovan član DKH - sa željom da tu grupu organizirano uključi u AFŽ. Tom sastanku, osim Slave Ogrizović, prisustvovale su: predsjednica DKH književnica Erna Krajač (ubijena u Lepoglavi 1944. godine), Marija Manja (Rahela) Hanževački (strijeljana 1944), Jana Ilijanić (obješena 1944), Vera Luketić, tajnica društva, Božena Begović, Jelena Loboda-Zrinska, Ivana Vujčić-Laszowska, Staša Jelić i ja.

Grupa je radila vrlo požrtvovno i bez kolebanja. Prihvaćala je sve zadatke i hrabro ih izvršavala. Osim uobičajenih zadataka, kao što su sabirne akcije, davale smo stanove za ilegalce, za ilegalne sastanke, sastanke najviših foruma KP. U našim društvenim prostorijama organizirale smo i magazinirale štampu, šapirografirale materijale i spremale sav materijal iz sabirnih akcija. Osim toga, svaka od nas imala je zadatak da mobilizira za rad i ostale žene i da rukovodi s nekoliko grupa žena iz AFŽ-a.

Kao književnice nismo se više nigdje javljale pisanjem, iako smo stalno bile pozivane na suradnju, a bilo je zaista vrlo opasno odbijati takve pozive. Nekoliko nas moralo je, kao predstavnice DKH, i pred samog Milu Budaka, pa ipak nijedna nije ništa štampala do oslobođenja.


Stanica Crvenoga križa - partijska uporišta



Budući da sam od 1939. godine bila namještena u Glavnom odboru Crvenog križa kao rukovodilac podmlatka, imala sam i posebne i značajne mogućnosti za rad za NOP, pa se od mene i mnogo više tražilo. U tadašnjim konačištima za đake sklanjali smo ugrožene drugove i drugarice i prihvaćali one koji su bili spremni za odlazak u partizane, ili pak koji su se po zadatku vraćali u Zagreb. Iz skladišta Crvenog križa izdvajale smo odmah u početku veće količine lijekova, sanitetskog materijala, hranu, rublje, pokrivače, odjeću i obuću za naše drugove zatočene u logorima u Kerestincu i u Lepoglavi, kao i pomoć za njihove porodice.


U prvim grupama antifašistkinja radila sam 1941. godine na zagrebačkim kolodvorima na kojima su podignute prihvatne stanice Crvenog križa. Njih je organizirao prof. Kamilo Brossler koji je tada radio u Ministarstvu socijalnog staranja i bio član odbora Crvenog križa. Na tim prihvatnim stanicama dočekivali smo i davali topli obrok (mlijeko, čaj i kavu, kruh i cigarete) transportima deportiranih u logore ili raseljavanim, kao što je bio slučaj sa Slovencima.

Negdje iza Glavnog kolodvora proradila je i raskužna stanica na Senjaku, namijenjena raskuživanju transporta civilnog stanovništva. Na tim prihvatnim stanicama Crvenog križa zaustavljali su se vlakovi kojima su fašisti odvodili narod u logore, internacije, na prisilan rad u Njemačku i prisilno ih raseljavali. Prihvatne stanice Crvenog križa postale su partijska uporišta i od 1941. godine one su bile mjesta s kojih su antifašisti imali mogućnost da kontroliraju transporte, uspostavljaju kontakte sa zatočenicima i pružaju raznovrsne pomoći.

Na tim stanicama požrtvovno su radile antifašistkinje - dobrovoljne sestre Crvenog križa - od kojih je veći broj već prije prošao tečajeve za dobrovoljne bolničarke. Sestre koje su radile na kolodvorima bile su: Dragica Habazin (glavna sestra Crvenog križa), Vera Jurić-Olenković, sestre Nataša i Ana Vodopija, Jana Ilijanić, medicinska sestra Anka Meleš, Ana Šepić (predsjednica sestrinstva).

Odmah u početku aktivirale smo velik broj dobrovoljnih sestara Crvenog križa. To su bile: Katica Jambrešak, Vera Cerne, Vera Đekemati, Jožica Baki, Branka Neferović, Vanda Koroša, Ivka Vrkljan, Zora Školić, Nevenka Kuštera, Terezija Pintarić, Danica Šauli, Helena Breslav, Terezija Homota, Walpurga Augustin.

U grupi antifašistkinja koje smo radile na kolodvorima, radila je s nama i Paula Humek. Osim nas, u Crvenom križu djelovala je grupa antifašista na koje smo se oslanjali i koji su nas u svakoj akciji pomagali. To ci bili: prof. Kamilo Brossler, Vladimir Broz, inž. Drago Kralj, Aleksandar Jureković (Sanji), Robert Horn, Marica i Mića Vašarević, Franjo i Anka Friščić, Mijo Gomerčić. Na peronu Zapadnog kolodvora bio nam je od velike pomoći dr Eugen Pusić.

Godine 1941, kratko vrijeme nakon okupacije, dr Eugen Pusić bio je na dužnosti kao rezervni domobranski narednik na Zapadnom kolodvoru. On je bio povezan sa mnom preko nekih svojih drugova koji su pripadali društvu "Svjetlost" na zagrebačkom sveučilištu. Bio je aktivan u skupljanju Narodne pomoći, kao i u svim ostalim akcijama koje su se u to vrijeme provodile. U siječnju 1943. godine aktivno sam ga uključila u ilegalni rad i bila sam mu viša veza sve do kraja 1944. godine, tj. do moga hapšenja. Dr E. Pusić raspoređivao je stražu koja je trebala čuvati transporte. On je tako raspoređivao stražare da sam mogla po nekoliko puta ulaziti i izlaziti iz vagona. Tako sam mogla prenositi i primati poruke.

Krug aktivnih žena danomice se povećavao. U Crvenom križu radile su Jelena Loboda-Zrinska, Vera Luketić, Staša Jelić, Erna Krajač, a u prihvatilištima za djecu 1942. godine dr Desanka Ristović-Štampar, dr Hermina Miler, dr Olga Bošnjaković i medicinska sestra Katinka Fabijanić.


Zagrebački antifašisti pomažu



Povezano smo radile i s Jevrejskom općinom. Stalni kontakt imali smo s njihovim liječnikom drom Zdenkom Lowentalom koji je zajedno s nama prisustvovao svim transportima deportiranih Židova u koncentracione logore. Isto tako, bili smo povezani i zajedno radili s delegatima Osvobodilne fronte Ljubljane preko Rdečeg križa - Ljubljane. Na prihvatnoj stanici, a kasnije i u prihvatilištima za djecu, danonoćno je radio dr Franjo Pernuš.

Usporedo s akcijom Jevrejske općine, radila je i "Akcija za pomoć srpskim porodicama u koncentracionim logorima", koja je bila vrlo aktivna na spasavanju djece iz koncentracionih logora. Akcijom je rukovodila Dijana Budisavljević, a u njenom krugu radili su dr Vidaković, supruzi Bojanić, supruga slikara Becića, obitelj Omčikus i mnogi drugi. Na kartoteci koju je vodila ta "Akcija" radile su i sestre Breda i Verena Kogoj.

Krug građana - antifašista - koji nam je pomagao naglo se širio, osobito u 1942. godini, kada smo smještali transporte djece iz dječjih koncentracionih logora u prihvatilišta. Goleme bale materijala i platna skrojile su i sašile učenice ženske stručne škole pod vodstvom Dragice Pleše, tadašnje direktorice škole. Svakog sam mjeseca primala stalnu pomoć u novcu za potrebu djece od firme "Chromos" izravno od direktora Carminea, zatim stotine kilograma keksa i dvopeka od V. Bizjaka (tvornica keksa), na stotine pari cipela iz trgovine "Bata-Borovo", brojne sanduke limuna i drugog voća od firme "Zoran Skerl". To golemo sudjelovanje građana-antifašista pomoglo je da smo naše zadatke zaista izvršavali i u tako strašnim i teškim prilikama ili kako smo onda govorili: uvijek s jednom nogom pod stupom.


Na tisuće deportiranih Slovenaca



Trećeg lipnja 1941. dočekali smo prvi transport iseljenih Slovenaca.

Prihvatna stanica Crvenog križa toga je dana imala samo privremeno podignuti šator s natpisom "Prihvatna postaja hrvatskog Crvenog križa", a tek nekoliko dana kasnije postavljena je kao stalna baraka, koja je unaokolo bila opkoljena ustaškim stražarima.

Kasno u noć na kolosijeku ispred šatora zaustavio se vlak. Bilo je trideset tamnih stočnih plombiranih vagona iz kojih se čuo kašalj i dječji plač. Osvijetljena su bila samo dva vagona do lokomotive, iz kojih je poskakala njemačka pratnja. Ispred vagona bliještale su bajonete. Pratnja se uputila odmah do šatora. Primili su ponuđenu kavu, napunili čajem termosice i vojničke boce, strpali u džepove cigarete a zatim otvorili vagone. Ljudi su se svrstali u četveroredove, nijemo prilazili kotlovima. Jedna grupa sestara popela se s kantama mlijeka u vagone u kojima su ostali starci, bolesni i žene s malom djecom. U vagonima smo ostavile naše ceduljice na kojima je bio otisnut žig Crvenog križa s punom adresom.

Dijeljenje hrane namjerno smo odugovlačile, tako da su se ljudi tek nakon četiri sata ponovo vraćali u vagone. I dok su ljudi ulazili, mi smo ponovo s preostalim kantama mlijeka i kave stajale pred vagonima, punile boce i posude koje su nam pružale žene. Onda su opet povučeni zasuni. Visoko na vagonima iza malih rešetaka svijetlile su oči. A kada su zacviljeli kotači pod težinom, iz vagona se prolamalo u mrak:


"Hvala vam! Na svidanje, Hrvati!"



Do kraja 1941. godine dočekali smo nekoliko desetaka transporta deportiranih Slovenaca. Prokrijumčarili smo bezbroj ceduljica, poruka, tako se za mnoge slučajeve saznalo kamo su upućeni pojedini drugovi kojima se zameo trag. Te godine sudjelovala sam i radila, uz ostale sestre, na brojnim transportima Srba i Židova, koje su odvodili u koncentracione logore. Vjerujem da su se ti transporti duboko usjekli u sjećanja sestara, ne samo po ljudskim patnjama, već i po nadljudskim naporima i disciplini koju je trebalo zadržati.

Bila su tri sata ujutro. Pred barakom Crvenog križa, ispod čađavih vojničkih kotlova, raspiruju sestre vatru, a gusti dim pali njihove umorne i neispavane oči. Iza nas je 27 slovenskih transporta, oko osam tisuća deportiranih Slovenaca. U tom dvadeset sedmom transportu rodio se u Zagrebu i mali Slovenac. Sestre su pomogle pri porodu, oprale dijete i majku, zavile ga u pelene načinjene od plahte kojom smo pokrivale kruh.

U svitanju jutra prve svijetle zrake odbijaju se od njemačkih i ustaških bajoneta, koje neumorno kruže peronom. Odjednom se to tiho jutro pretvara u dernjavu, viku, izdaju se nalozi, straže trče, a mi apatično sjedimo na uskoj klupi pred barakom i čekamo.


Miris kave



Iza žutog petrolejskog fenjera, koji osvjetljava kotlove, puzi mlaz žutog svjetla na hrpu narezanog kruha i kao zlatna nit lagano se stapa s ljubičastim svjetlom jutra. Odjednom se peronom proširio jaki miris uzavrele kave. Stigao je transport.

Bijele figure sestara Crvenog križa nalijevaju šalice i bez riječi pružaju ih u drhtave ruke. Sve se jutros odvija brzo u zatvorenom krugu ustaških strojnica. Straža je pojačana. Cigarete za "transportfirera" omogućuju nam da s kantama toplog mlijeka uđemo u vagone. Oprezno provirujem iz vagona. Na peronu se opet sve odvija po planu. Sestre su okružile Nijemce, nalijevaju im posude čajem iz kojeg miriše rum. Dijele im cigarete i tako skreću pažnju s vagona u kojima radimo oprezno i brzo.

"Ima li tko kakav list, poruku? Odakle ste?"

Bilježimo, pamtimo, guramo u njedra ispisane cedulje, a ostavljamo naše.

Na izlazu iz posljednjeg vagona naletjela sam na "transportfirera". Raširio se na vratima vagona ugojen i dobro raspoložen, i poziva me da zajedno s njim odem niz prugu, jer tamo stoji otkačeno još pet vagona.

Bez riječi produžila sam uz prugu. Zaista, na istom kolosijeku stajalo je pet vagona, i to osobnog vlaka, samo što su prozore zatvorili daskama. Ulazimo u prvi vagon, koji Nijemac teško otključava. Odjednom me težak smrad udario u lice.

Vagon je bio u visini gležnja noge pun izmetina, guste kaljuže. Na improviziranim zbitim klupama, ležajevima sjede ili leže zgrčene unakažene ljudske spodobe. Glave su im okićene papirnatim krunama, mitrama, vojničkim šljemovima, perjem, šarenim papirnatim cvijećem.

Nezaboravan prizor; prizor jeze i straha.

Ispod tih raznobojnih kapa, cere se lica na smijeh, na plač, glasovi i krikovi nalik su na životinjske; neodređeni pogledi izbuljenih očiju, gledaju nas i ne gledaju. Pokraj zabitog prozora u kutu stisla se žena neodređenih godina, sitna ali s golemom gušom koja je sezala duboko na prsa. Do nje sjedi mali muškarac, zahirenog rasta, velike glave, staračkog lica i pri svakom pogledu na mene, stidljivo tura veliku glavu pod sitnu ženinu mišku, pri tome se smije, a niz bradu mu se cijedi slina.

Odmah do nje stoji visoki mršavi muškarac, zapravo još samo malo živi kostur, na glavi mu kapa - biskupska mitra, maše knjižicom koju drži u rukama, pjeva, zavija nesuvislo, strašno. U drugom, trećem i petom vagonu ista slika. U posljednjem vagonu žena s krunom na glavi, posred vagona obavlja nuždu, sva zaprljana, strašno zavija.

Osjećam kako me Nijemac gleda krišom, a kada su nam se pogledi sastali, on se zatrese od smijeha. Na onako ugojenom sve se treslo, a u debelim prstima držao je maramu kojom je svaki čas brisao oznojeno lice.

Teškom mukom i nagovaranjem, dobili smo dozvolu da nahranimo i ovih sto i pedeset teško duševno bolesnih ljudi. Nijemci su ispraznili još jednu zgradu, bolnicu za najteže bolesnike. Ovih pet vagona zakačili su na redovan transport, ali i opet su ih otkačili kod Sesveta, javio nam je vlakovođa.


Sestra Dragica - neumorna "majka"



Na kolodvorima, na prihvatnim stanicama Crvenog križa razvijene su naše mreže koje su počinjale kod prometnih uprava, kod staničnih policija, obuhvatale sve signalne stanice, vlakovođe, konduktere, kočničare i sizale upravo tako daleko kao što je sizala granica "Pavelićeve nezavisne".

Najveću zaslugu za te veze ima svakako sestra Dragica Habazin, koja je rukovodila tim stanicama. Bila je neumorna, požrtvovna i zaista hrabra. Svi su je poznavali pod imenom Majka. Ona je to ime uistinu zaslužila.

Jedanaesti srpnja 1941. Na stolu u zapovjedništvu leži lista. Brzo čitam. Četiri vagona osobnog vlaka. Dvjesta Srba iz sabirnog logora. Zagrebački zbor odlazi danas za Gospić.

Sutradan smo doznali da nisu putovali za Gospić, već za Jadovno, odakle nije bilo povratka.

I dok tako svaku noć dočekujem transporte, jutrom žurim u kancelariju Crvenog križa. Kroz obavještajnu službu prolaze stranke, a svaka ona koja drži u ruci "upitnicu" traži mene. Brzo ispunjavam već potpisane i žigom ovjerene formulare za delegate, za kurire, za potrebno osoblje na prihvatnoj stanici u Zemunu, jer svi oni dolaze po vezi.

Naši drugovi putuju kao delegati, kuriri Crvenog križa ili Rdečega križa Ljubljane. Oni pak koji putuju kao potrebno osoblje za prihvatnu stanicu Crvenog križa u Zemunu mogu se uvijek vratiti, jer su opskrbljeni dokumentima "Ureda za Hrvate povratnike", imaju i besplatnu kartu "Ustaškog ministarstva udružbe", radi preseljenja.

Taj ured, kojim je rukovodio Vladimir Broz, bio je naše snažno uporište. Tu smo dolazili do potrebnog novca, do dokumenata, do putnih karata, i ta je veza trajala do odlaska Vladimira Broza u partizane 1943. godine.


Transport "ob pol eni uri" - za šumu



Otprilike polovicom 1941. godine osvanula je na ulaznim vratima Crvenog križa diskretna cedulja s ovakvim sadržajem:

"Bratski Crveni križ organizira ob sodelovanju Rdečeg Križa v Ljubljani, transport vseh onih Slovencev, ki moraju vsled kakršnega koli vzroka zapustiti Zagreb, ozirom područje nezavisne države Hrvatske, in se ali bodo pristojni v sedanju provinco Ljubljana. Transport gre vidoma v soboto dne 21. jula ob pol eni uri pop. iz Zagreba (Glavni kolodvor) in sicer preko Karlovca, Metlike, Črnomelj, Novo Mesto, Sentjanž, Grosuplje, dospe ob pol deveti uri zvečer v Ljubljano. Podrobnejše informacije daje in prijave sprejema Crveni križ oddelek za Slovence, Zagreb, Derenčinova ulica 40, prvi kat." Za Pokr. Odb. Rdečega križa v Ljubljani. Commitate della croce Rossa a Lubiana, delegat.

U organizaciju tih transporta uputio me slovenski delegat. Ti su transporti omogućili mnogim našim drugovima odlazak u partizane. Procedura je bila ovakva: ljudi koji su se vraćali takvim transportima, morali su pokazati dokumente, ali samo kod nas u Crvenom križu. Mi smo tada za policiju ispunjavali liste u koje smo unosili samo imena i prezimena bez ikakvih podataka. Policija je te liste potvrdila, a mi smo morali za svaki transport imati pratnju do Ljubljane. Ubacivanje u te transporte bilo je zaista vrlo opasno i zato sam obavijestila drugove da postoji takva i takva mogućnost za prebacivanje, ali kako i kojim putem nisam govorila.

Svaki put kada je jedan od slovenskih delegata odnio listu na kontrolu i potvrdu, napeto sam iščekivala njegov povratak. Lista se izrađivala u tri primjerka. Jedna je ostajala na ustaškom redarstvu, drugu je dobivalo Državno ravnateljstvo za ponovu, čiji je izaslanik također izlazio na peron, dok je treći primjerak dobivao pratilac transporta.

Naši su se drugovi trebali samo odazvati na "novo slovensko ime i prezime" na prozivku izaslanika ustaškog redarstva. Ponekad, u brzini, nismo se mogli sjetiti slovenskog prezimena, pa su tako u jednom transportu putovali "Simon Prešern" i "Franc Gregorčič".


Dojenčad: U obitelji umjesto u logore



Iako je to bio velik, naporan i požrtvovan posao, kada se i po nekoliko dana i noći nije moglo niti časa odmoriti (osim onih koji su od umora padali u nesvijest, pa su se dva-tri sata umotani u sestrinsku kabanicu odmarali na uskoj klupi pozadi naše barake), najteži moj rad bio je onaj na spasavanju partizanske djece s Kozare, a koje su ustaše odvukle u dječje koncentracione logore.

Ta najveća akcija tražila je od svih nas nadljudske snage, samopožrtvovnost, hrabrost i odricanja, a da o opasnosti i ne govorimo.

Tu je akciju organizirao i njome rukovodio narodni heroj prof. Ivo Marinković.

On je kao član CK KPH preko Partije došao u vezu s prof. Kamilom Brosslerom. Kako sam već spomenula, prof. Kamilo Brössler je radio u Ministarstvu socijalnog staranja, a bio je i u odboru Crvenog križa.

Ivo Marinković organizirao je akciju spasavanja tako što su njegovom djelatnošću Ministarstvo socijalnog staranja i Crveni križ, kao ustanove, uspjeli sebi izboriti dozvolu od ustaške vlasti za legalno spasavanje djece iz brojnih koncentracionih logora, npr. Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka, Uštice, Gornja Rijeka i Sisak. U te sam logore odlazila sa sestrama Crvenog križa i dovodila djecu u prihvatilište.

U to vrijeme na spasavanju djece i na organizaciji prihvaćanja vrlo aktivno je djelovala Tatjana Marinić sa svojom školom odgajateljica u Rudama, a koje su radile u Jaski i u Reki kraj Jaske, dok sam ja djelovala za Crveni križ, obilazila i opskrbljivala sva ta prihvatilišta u Zagrebu i izvan njega. U toj akciji sudjelovale su i književnice Vera Luketić i Staša Jelić. AFŽ je dobio zadatak da vrši propagandu u obiteljima građana da preuzimaju djecu, osobito dojenčad, da ih usvajaju, na čemu su antifašistkinje vrlo intenzivno radile. U akciji i njenom organiziranju sudjelovala je i Slava Ogrizović.

Taj aktivni i požrtvovni rad za KP i NOP bio je razlog da sam najprije 1943. godine otpuštena iz Crvenog križa, a 1944. uhapšena, i među ostalim terećenjima, baš zbog toga rada teško zlostavljana.


"Čifut" - liječnik u Staroj Gradiškoj



U prvi sumrak u srpnju 1942. godine stigao je vlak sa sestrama Crvenog križa u koncentracioni logor Staru Gradišku. Otputovalo je 15 sestara, među njima i Dijana Budisavljević.

Putovala je i komisija od nekoliko ljudi koju je imenovalo Ministarstvo udružbe. Sa sestrama Crvenog križa putovao je u logor i Vladimir Broz, direktor Ureda za Hrvate povratnike koji je, kako sam to već spomenula, bio povezan s našom grupom.

Tek drugo jutro uspjeli smo ući u logor. Nakon vrlo neugodnih i brojnih legitimiranja, sestre su se našle u dvorištu logora koje je vrvjelo od žena i djece. Najprije je trebalo pronaći liječnika. Vođa puta zaustavio je nekog ustašu i pitao ga gdje će naći liječnika. Ustaša se nekoliko puta okrenuo po dvorištu i zatim ispruženim kažiprstom pokazao na nekog čovjeka koji je u sivom poderanom ogrtaču lunjao po dvorištu.

"Eno, onaj tamo Čifut, to vam je liječnik."

Kao da je oživio, liječnik nam je cijelim putem šaptao:

"Sve ću ja vama pokazati, sve. I bolnicu i tavan i podrum i kulu, a vi samo sve što vidite zapišite i predajte javnosti. Svaki čovjek treba to saznati."

"Ovo je bolnica", pokazivao je liječnik na zgradu, jednokatnu, ruševinu, odmah od ulaza u logor nadesno.

Prizemlje, u potpuno ruševnom stanju, služilo je za praonicu ustaškog rublja. Bolnica se nalazila u prvom katu. Na kat su vodile posve trule i klimave stepenice, preko kojih se cijedila smeđa žitka tekućina i strašno je zaudaralo.

Kroz polupane prozore strujio je zrak, ali to je bilo tako malo, preslabo a da se čovjeku ne smuči. Na katu još više smrada, još više tekućine, zrak gust, potpuno je zatvorio dah. Na vratima je kredom ispisano: Tifus.

Vrata nabuhla od mokrine ne daju se otvoriti. Zajedničkim guranjem, uspijevamo ući u sobu jedan.

Bolesnička soba jedan bila je veličine 5 x 5 m. Na podu jedno do drugoga i jedno na drugome ležala su nepomična dječja tjelešca. To su bili mali nepomični kosturi na kojima su živjele velike, svijetle upale oči.

Ležala su djeca na trulim daskama u žutoj kaši po kojoj plazi na tisuće muha. U prvi čas se činilo kao da su djeca obučena, bolje prekrivena crnim krpama. Ali približavanjem slika se izmijenila. Djeca su ležala posve gola, a te "crne prnje" bile su muhe koje su u rojevima prekrile izmučene dječje kosture i ispijale iz njih posljednji dah života.

Pri svakom koraku bliže djeci, dizali su se rojevi i slijetali u lice, u oči. Vođa puta uspio je širom otvoriti vrata i mahanjem kaputa otjerati muhe s očiju i usta sestara...

(2/3) ... (3/3)

Napisala: Jana Koch, ilustracije: Zdenko Svirčić (Plavi vjesnik, listopad 1971 - siječanj 1972.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate