Ovo je autorski tekst o Drvaru iz 1976. godine, lična priča Radovana Jazića koju na njegovu molbu objavljujemo kao sjećanje na jedno prošlo vrijeme...
 |
| Radovan Jazić |
Vraćamo se zaista davno u prošlost, u grad koji je simbol otpora i istorije – grad heroj nekadašnje države. Kao radnik „Elektroprenosa Bosne i Hercegovine“ (pogon Banja Luka), profesionalni putevi su me 1976. godine doveli u Drvar. Zajedno sa kolegom, bio sam zadužen za obilazak i nadzor dalekovoda 110 kV na relaciji Bihać – Bosanski Petrovac – Drvar – Grahovo – Strmica.
Na tom terenu smo proveli puna četiri mjeseca, prateći radove „Energovinvesta“ sve do tehničkog prijema i konačnog puštanja mreže u rad.
Tih godina Drvar je odisao posebnom energijom; samo godinu dana ranije uspio sam da zateknem čuvenog „Ćiru“ i čak se malo provozam tim legendarnim vozom, ali već pri mom povratku 1976. godine, pruga je bila ukinuta.
Kao stručnjaci za dalekovode, imali smo obavezu da četiri puta godišnje detaljno pregledamo svaki stub. Prvi takav pregled te godine za mene je bio poseban – dobio sam trasu Kamenica prema novosagrađenoj trafostanici 110 kV Drvar.
Put nas je vodio prema Grahovu, uz obavezni odmor u kafani u mjestu Pitari, a zatim preko Kamenice ka Dugom ličkom polju. Bila je to izuzetno teška i iscrpljujuća dionica, obrasla gustim trnjem i dračom kroz koju se jedva prolazilo, ali dužnost je nalagala da se dođe do svakog stuba i zabilježi svaki nedostatak.
Usred tog napornog rada, po velikoj vrućini, sjetio sam se da u Kamenici živi majka narodnog heroja Marije Bursać. Odlučio sam da je posjetim; proveo sam kod nje sat vremena, popio kafu i tada iz prve ruke saznao istinu o Mariji – o toj hrabroj djevojci koja je sa tek nešto više od dvadeset godina postala simbol slobode.
Taj susret mi je dao snagu da se nakon par sati probijanja kroz krš konačno dočepam trafostanice, gdje nas je čekao naš prvi poslovđa, sada već pokojni Lazo.
Godine su prolazile, a mi smo se redovno vraćali na preglede i često noćivali u Drvaru, koristeći slobodno vrijeme za obilazak grada i Titove pećine, u kojoj sam bio barem deset puta.
Pamtim slike ranog jutra ispred hotela, gdje su vrijedne žene prodavale čuvenu drvarsku rakiju.
Obišao sam sva okolna sela i slapove, a posebno mjesto u mom srcu zauzima Martin Brod sa svojim motelom, ribnjakom i veličanstvenim vodopadom.
Pamtim večeri kada smo lovili ribu na Uncu i kasno se vraćali u hotel, ispunjeni toplinom koju samo taj kraj može da pruži.
Iako te države više nema, status Drvara kao grada heroja niko ne može poništiti; bila su to lijepa i ponosna vremena koja kroz ova sjećanja nastavljaju da žive.
Za Yugopapir: Radovan Jazić, instruktor i kordinator za dalekovode u penziji
