Jugoslovenski novinar izveštava sa najveće posleratne parade bivših vermahtovaca i esesovaca (1977)

Braunau na Inu, juna 1977: Kraj Hitlerove rodne kuće u gradu Braunauu prodefilovala je posle rata najveća kolona bivših soldata Vermahta. Širili su miris naftalina, ali i zastrašujući duh fašizma...

Odjednom se granična rampa u Zimbahu, na nemačkoj strani digla, a čudna motorizovana kolona uz zvuke bleh-muzike stuštila se preko mosta na mutnoj reci In u austrijski gradić Braunau. Štatplac, glavni gradski trg, prostran a pust do tada, kao da se iznenada prenuo iz popodnevne omame od dobrog jela i još boljeg piva: 

Gospe iz tri generacije kao buketi cveća ispuniše začas balkone, a tate, vodeći sitnu dečicu, pohrliše iz svih susednih ulica ka trgu.

Evo i novih motorizovanih kolona koje nadiru iz svih mogućih pravaca: od Linca, Velsa, Beča, Salcburga, čak i sa italijanskim oznakama - iz južnog Tirola, odnosno iz italijanske provincije Alto Adiđe. 

I dok avioni kruže visoko nad gradićem, iz automobila iskaču glatko izbrijani i kratko podšišani ljudi poodmaklog doba i začudo žure do svog stola, do svoje stolice u kafani. Koja kafana, koja stolica - to se tačno zna. 

Majn liber her, do najmanje sitnice sve je isplanirano već pre tri nedelje. Nije ovo kermes.


Skrivalice



Kakav kermes, zaboga! To je skup nekadašnjih Hitlerovih soldata na granici Savezne Republike Nemačke i Austrije. Ono, jeste da mlade Tirolke ili Bavarke nude šnapsom iz volujskog roga svakoga ko želi da popije, da svakom muškarcu svojeručno kače na grudi zelene svečarske bedževe, da muzika svira a đakonija ima u izobilju. 

Sve je šareno i napirlitano, kičerski lažno. 

Devojko mala, lepojko Grethen, tvoj osmeh nije iskren, jer njime skrivaš one koji iza tvojih leđa prodaju Hitlerove pozlaćene biste. I one što gomili dele letke "za oslobođenje Kenigsberga" ili "za novi anšlus".

Nijednom još u posleratnoj Evropi nije toliko bivših vermahtovaca i esesovaca bilo pritislo neki grad kao Braunau 18. i 19. juna ove godine. Gradić ima 18.000 stanovnika, a sa svih strana je došlo 25.000 bivših soldata, nakinđurenih ordenjem, zastavama, lentama ...

Generalna proba za ovaj avetinjski spektakl održana je u maju, kad su se u obližnjem mestu Pašingu okupili bivši esesovci. Protesti demokratske javnosti bili su uzaludni. Zvaničnici su odgovorili bez imalo griže savesti da je to skup ratnih veterana, kakvi se normalno održavaju i u drugim zemljama. 

Ohrabreni time, organizatari ovog novog skupa, sad u Braunauu, dali su mu nevino ime "zemaljskog i pograničnog susreta povodom 30-godišnjice osnivanja kameradšaftsbunda", lige starih kamerada. 

Po formi, da se Vlasi ne sete, pozvani su u Braunau učesnici svih ratova koje su Nemci vodili. Ali kako najmlađi bivši borci iz prvog svetskog rata sada u najmanju ruku imaju 77 godina, pa ako još i danas mogu da marširaju, morali su da budu i u naci-fašističkoj vojsci. 

Zato je prava farsa kako je poziv za javnost sročen. Uostalom, Austrijanci, borci iz prvog svetskog rata, izbegavali su, i ranije i kasnije, slične ratničke "bundove" iz jednostavnog razloga da im drugi ne bi zamerili kako gaje duh revanšizma.

U Baunauu 18. i 19. juna bivši soldati Vermahta svojim maršom povredili su i Državni ugovor i neutralnost Austrije, a pozledili su i rane koje su nekad drugima naneli.


Ko da pocrveni od stida



U Braunauu postoji jedna ulica koja nosi ime Adolfa Vengera, socijaliste, ubijenog u zloglasnom konc-logoru Mauthauzenu. 

Postoji i Ulica Franca Ambergera, komuniste, umorenog u zatvoru Štraubing. Obojica su osuđena posle anšlusa kao veleizdajnici jer su pokušali "da otcepe Ostmark (čitaj: Austriju) od Rajha." 

Između 25.000 okupljenih vermahtovaca i esesovaca bilo je i nekadašnjih potkazivača, gestapovaca, pa i sudija, tamničara, mučitelja, čak možda, i ubica Vengera i Ambergera. 

Svet je zaprepašćen: kako su opštinski većnici - socijaldemokrati koji u gradskoj upravi čine ogromnu većinu (24 od ukupno 37) mogli da ne pocrvene od stida i da pristanu da tim ulicama, koje nose imena boraca pokreta otpora, gaze i marširaju aveti nacističke prošlosti sa svojim ljubomorno čuvanim simbolima! 

Na mnogobrojne proteste, iz Austrije i inostranstva, oni su i ne trepnuvši odgovorili da takve opomene smatraju diskriminacijom grada Braunaua i rušenjem "austrijskih tradicija".

U svom govoru sa svečane tribine, pred okupljenim vermahtovcima, to je ponovio i zemaljski poglavar Gornje Austrije dr Vencl. 

Predsednik austrijskog kameradšaftsbunda Jauns pozvao je čak i omladinu da sledi primer "starih kamerada" koji su verno ispunili svoju dužnost prema otadžbini, a brigadni general Lavač, komandant Gornje Austrije u istom smislu, podvlačeći "svetle tradicije" obratio se rezervistima: 

"Nebo se sad otvorilo i naši pali kameradi zalivaju nas suzama radosnicama", uzviknuo je vojni sveštenik pukovnik Šerkhofer kad je iznenadni, kratki letnji pljusak poškropio neme i nepomične avetinjske čete, postrojene na Štatplacu.


Cveće na Hitlerovoj kući



Nije slučajno baš Braunau izabran za ovaj zloslutni i provokativni susret nekadašnjih soldata Vermahta. Preko istog mosta na Inu 1938. godine prešle su prve motorizovane jedinice Vermahta u Austriju, a Hitler je na ovom istom trgu održao svoj prvi govor Austrijancima u delirijumu trijumfa. 

I to opet nije bilo slučajno: firer se ovde rodio i odrastao u staroj dvospratnici, koja se nalazi u produžetku Štatplaca, u Salcburgerštrase. Sada ni spolja a ni iznutra ništa ne odaje da je tu počeo život najveći zločinac ovog sveta, osim grobne pustoši, tišine i mraka ledenih prostranih hodnika i strukova cveća bačenih na parterne prozore sa ulične strane, brižljivo skrivene šalukatrama. 

To svi ovde znaju, ali se prave ludi.

I to je planirano još pre tri nedelje: Hitlera niko nije javno ni pomenuo, niko se pred tom kućom ne zadržava, vampirske čete sa barjacima "Staljingradferbende", "Afrikakorps", "Montekasino", "Zid-ost" marširaju ne obazirući se ni levo ni desno, baš kao da prolaze pored turskog groblja. 

Ali zato doboši upravo pred ovom kućom daju takt muzičarima da gromko počnu koračnicu. Istina, nema "Erike", ni "Den vir faren", čak ni "Lili Marlen", a da i ne govorimo da niko ne pevuši "Horst Vesel lid". 

Sve kao neki miroljubivi vatrogasni marševi. 

Riterkrojctregeri i svi oni čije su grudi načičkane gvozdenim krstovima sa hrastovim lišćem i bez njega, dovoljno su oprezni.

Međutim, ponekad samo neki spretniji ili možda neobuzdani zastavnik osvrne se hitro oko sebe i kad se uveri da su fotoreporteri nespremni, zastane za sekund i spusti barjak pred Hitlerovom kućom. Njegova četa sa razumevanjem tada tapka u mestu. To je sve. Tapkaju u mestu i oni na začelju kolone. 

Ne vide, ne znaju zbog čega je došlo do zastoja, ali zašto zbog toga brinuti. 

"Slušati a ne razmišljati", "Dužnost-vernost-vojnička čast", "Jedinstvo je snaga" ... To su parole nacističkog militarizma koje u ovim osedelim ljudima i danas žive.

Militarističke parole Trećeg Rajha. I ordeni tog istog velikonemačkog rajha. I Hitlerovi ostareli vampiri koji zaviše Evropu u crno. Pa kakve to veze ima sa austrijskom tradicijom, sa austrijskom neutralnošću i demokratijom. A upravo na to negovanje tradicija, na neutralnost i demokratiju pozivaju se gospoda iz počasnog odbora ovog sablasnog spektakla dr Vencl, dr Hartl, Šender, Pointner, birgermajster Herman Fuks.


Sablasna gozba



Sve se završilo u najboljem redu, baš kako je i bilo predviđeno. Pojačane policijske i žandarmerijske snage efikasno su onemogućile da i najmanji protest bude javno izrečen. Štampa, radio i televizija, osim zanemarljivih izuzetaka, događaj u Braunauu nisu ni zabeležili a kamoli prokomentarisali.

Umorni, ostareli infanteristi, čije uniforme mirišu na naftalin, pogotovo oni koji su u maršu po dva i tri puta obilazili oko Hitlerove kuće, konačno su se smirili pred bogatom trpezom na "svojim" stolicama. Muzika u kafanama je tada sa koračnica prešla na valcere: bal vampira je bio otvoren.

Ali, već sad su mnogi izrazili želju da ovaj "pogranični susret" postane tradicionalan. 

Bilo je lepo bar malo sebi olakšati žal za mladošću i izgubljenom slavom. Lakše bi Hitlerovi ratnici napustili ovaj svet kad bi njihove militarističke, velikonemačke i naci-fašističke snove snevala i omladina.

Neko skriven u dubokoj pozadini vuče konce, dok marionete igraju valcer na balu vampira, uvereni da poskakuju ili marširaju po sopstvenoj volji. Uostalom, slušati a ne razmišljati!

I svet se danas pita: dokle će neki austrijski zvaničnici biti dvolični govoreći u Braunauu o demokratiji onima koji su je gazili, o miru onima koji su potpalili ratni požar, o neutralnosti i Državnom ugovoru onima koji su skroz naskroz prožeti duhom revanšizma?!

Napisao: Dušan Grbić, snimio: Erih Refeld (Ilustrovana, 1977.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate