Pages

Tonko Lonza, TV serija "Glembajevi" '90 : Imali smo ideale, današnja ih generacija baš nema previše

Siječanj 1990: "Kako ćemo se prepoznati?" - upitao je spontano Tonko Lonza kad smo telefonski dogovarali mjesto i vrijeme razgovora. Poslije dvadeset šest godina glumačkog staža u stalnim angažmanima i četrdeset godina glume na kazališnim pozornicama, taj glumac kao da ne priznaje onu osnovnu pretpostavku svoga poziva.

Čak i sada, kad se iznimno učestalo pojavljuje istovremeno i na malom ekranu i na velikom platnu igrajući Ignjata Glembaya u Vrdoljakovu viđenju Krleže i Ambroisea Volarda u Bulajićevu "Donatoru".

Od sretnijih vremena Dubrovačkih ljetnih igara, kad je glumio Oresta u Goetheovoj "Ifigeniji", Orsata u Vojnovićevoj "Dubrovačkoj trilogiji" ili Shakespeareova "Macbetha" do novijih uloga u Pirandellovim "Gorskim divovima" ili Bernhardovu "Izgled vara" - Lonza je prošao ono što obično kratko označuju "briljantnom kazališnom karijerom", ali film i televizija kao da su ga otkrili tek sada.

- Rekli su mi da nisam fotogeničan - objašnjava Lonza ona davna vremena kad su zbog nerazvijene tehnike snimanja jednostavno odbacivali neka lica. - Ili, možda, fotogeničnost dolazi s godinama? Nekad su vas zbog tehničkih kriterija brzo otpisivali, a danas postoje samo lica koja kamera više ili manje voli.

Ili je to, možda, glumačka sudbina njegove generacije velikana poput Izeta Hajdarhodžića ili Pere Kvrgića, od kojih se tek Fabijan Šovagović učestalije pojavljivao u novim medijima.

No, za Lonzu ni ta prva kazališna vokacija nije bila neprekinuta veza s pozornicom, a razlog bi se mogao pomalo fatalistički objasniti samoupravljačkom sudbinom.

Lonza je, naime, 1978. otišao iz HNK poslije dvadeset tri godine stalnog angažmana i da se ne bi našao na cesti, tri je godine putujući glumio u "Teatru u gostima", da bi zatim kao stalni profesor na Akademiji za dramske umjetnosti "mučio studente scenskim govorom, jer mnogi od njih vjeruju da im to uopće nije potrebno".

- U kazališnom sam životu - kaže - uživao priličan ugled, ali taj status nije odgovarao mojim samoupravljačima u HNK. Bio sam predsjednik Savjeta Drame i, kako god okrenuli, po kojim god kriterijima, zasluživao sam neke bodove, a to je jednoj grupi uvijek išlo na živce. Izveli su me na čistinu i počeli nišaniti, a onda sam rekao - "Doviđenja!" Shvatio sam da je bolje otići nego imati stalno glavu u samoupravljačkom procijepu i željeti nešto, a nemati mogućnosti da to ostvarite.

Ono što bi neki nazvali skromnošću, možda bi bilo bolje opisati kao rezignaciju i pomirenje glumca sa samim sobom i onim oko sebe, onako kako se to može samo poslije četiri desetljeća iskustva.

Da su neke druge konstelacije, Tonko Lonza bi svojim habitusom, statusom i osjećajem za klasične vrijednosti vjerojatno bio zagrebački John Gielgud.

- Ha, da, bilo bi lijepo biti Gielgud ili stari Olivier, ali samo sređena društvena situacija može izbaciti imena, bez obzira je li riječ o kazališnoj umjetnosti ili mostogradnji. Kako kod nas u teatru godinama nema ni estetskih ni etičkih principa po kojima se taj posao odvija, nemoguće je da se dogodi neko ime ili da ga prepoznate kad se pojavi. U HNK trenutno traje izuzetna predstava "Đavolov učenik", ali način na koji se igra teško je prepoznatljiv.

Godinama u kazalištu ne odgajamo stilove, ne razrađujemo ih, ne nastojimo da teatar bude estetski "uredan" onoliko koliko bi neminovno trebao biti. Odnosimo se površno prema onome čime se bavimo, brzo smo skloni prepustiti se drugim medijima, posebno filmu ili televiziji, koji nas opet - budući da i sami nemaju kriterija - očajnički brzo troše. Potroše lica i psihe, te ako nemate solidno uporište u kojem se možete obnavljati, sve to kratko traje.


Gluma je samo posao


• Kako se obnavlja glumac?


- U toku godina provedenih u kazalištu, dogodile su se tri ili četiri uloge koje su imale isti krvotok kao što je i moj: Orest u "Ifigeniji", Edip, Orsat ili gospar Lukša u "Dubrovačkoj trilogiji", bilo je još uloga koje sam volio, a neke su bile dio svakodnevice. Gluma je, prije svega, samo posao i kad se o njoj govori kao o vrhunskom zanatu, uvijek mi pada na um upravo Gielgud.


• U teatru ste dva puta tumačili lik Ignjata Glembaya, prije nego što ste ga prenijeli na film i mali ekran. Koja je razlika u kazališnoj i filmskoj interpretaciji istoga lika?


- Glembajeve sam prvi put radio 1974. u HNK, ali tada sam još, očito, bio premlad. Zatim je bila predstava u Rijeci - Mustafa Nadarević bio je intrigantan nov partner, koji je počeo vrlo zanimljivo raditi, pa sam i ja počeo sasvim iznova. Zatim je došla Vrdoljakova ponuda i prihvatio sam je s radošću jer sam znao da ću moći načiniti nešto više nego u kazalištu.

Film svojim krupnim planom može pokazati više toga, a čini mi se, i ponosan sam na to, što sam u filmskim "Glembajevima" licem pokazao neke slutnje i spoznaje Ignjata Glembaya koji jedini zna kojim će tokom sve krenuti. To je nešto što daje novu dimenziju liku, on nije samo monstrum koji gazi sve ispred sebe, kao što literatura kaže, nego i slojevit, nagrizen čovjek. U kinu je to više došlo do izražaja negoli u teatru.


• Kakva je razlika biti glumac danas i prije dvadeset-trideset godina?


- Hajdemo reći prije četrdeset, kad sam ja počeo. Moja generacija i nekoliko generacija iza mene imalo je pespektivu, čekala nas je jedna od kazališnih kuća, znali smo da ćemo raditi ono za što se školujemo, i to je bio ozbiljan razlog da se radi. U privatnom životu malo smo tražili jer smo iskusili rat, a u Zagrebu još je bilo gladi. Preostala nam je jedino radost studija. Nije bilo ni televizije, a o filmu se jedva govorilo.

Imali smo ideale. Današnja ih generacija baš nema previše.

Nema ih razloga imati. Završe Akademiju i - što onda? Ja sada, kao stariji kolega, mogu ih nečemu naučiti, ali im ne mogu pokloniti svoje ideale. I nemaju potrebe da čekaju, moraju se realizirati brzo, a brzo i propadaju, vrijedi pravilo: zgrabi danas, sutra možda još nešto, a prekosutra kako bude. Mislim da je smisao upravo u trajanju, da se jednom, makar i na kraju karijere, dođe do rezultata. Makar na filmu, kao ja sada. (Smijeh)


• Jesu li te dvije filmske i televizijske uloge vaš novi početak?


- Glumim u seriji "Dora" oca glavne junakinje, grofa Pejačevića. Nadam se da će biti još uloga, ali ako ih ne bude, neću glavom o zid. Srećom, što se mene tiče, "Glembajevi" su tako dobri da će se moći bez stida vrtjeti kao nekrološki materijal.


• Je li prošlogodišnji proljetni i jesenski nastavak štrajka glumaca u Drami HNK logičan nastavak onoga što se vama događalo prije dvanaest godina, ili je riječ o nečem novom?


- Ništa nije novo! Ako industrija u socijalizmu zakaže, intervenirat će država, a tom je logikom živio i HNK. "Mi smo centralna ustanova, pa ako i pogriješimo, subvencije su nam sigurne." Tako je to išlo iz dana u dan, iz dana u dan novac je sve manje vrijedio, a s manje novca manji su i rezultati i - jednoga dana morate doći u škripac.

Biti glumac u HNK jednostavnije je nego u nekom drugom kazalištu, jer je manji obim repertoara, imate više vremena da zaradite koju paricu sa strane.

Ozbiljno je pitanje koliko platiti glumca da se ne rasprodaje unaokolo i kakve bi trebao biti kvalitete da to opravda. Vjerujem da će Markovićeva formula ozdravljenja dodirnuti i takve institucije.


Mogu li glumci biti revolucionari?


• Zašto je nedavno propao Slobodan P. Novak na izboru za intendanta HNK? Nisu li štrajkači tražili radikalne kadrovske promjene?


- Zaletio se i rekao da želi suvremeniji, drukčiji teatar, u kojem će zadržati dobre, a ostale otpustiti. Zašto da ga, onda, samoupravljači izaberu?


• Bio je to jedan od prvih štrajkova glumaca - mogu li glumci biti nosioci (revolucionarnih) promjena?


- Trebali bi ipak biti najrevolucionarniji na sceni. Ali, to uključuje i društvo koje se brine za svoju nadgradnju. Ako umjetnik mora silom štrajka tražiti kruh, nešto je trulo u društvu.


• U prvoj polovici osamdesetih štampa je bila puna intervjua s glumcima i režiserima koji su nerijetko jedini progovarali o onome što su drugi mislili, ali se nisu usudili reći. Danas, kad su u medijima političari glavni glumci, a svi naklapaju o demokratskom pluralizmu, za vašu riječ kao da više nema mjesta.


- Svojedobno se teatar značajno politizirao, bilo je galame i pitanja je li mu to primjereno ili nije. Prema onome što se danas događa, u Pazovi naprimjer, problem "Golubnjače" bio je sasvim bezazlen. Danas je životna stvarnost tako "krvava" da mu teatar ne može biti ogledalo.

Upravo zbog svega što se zbiva u našoj lijepoj domovini, možda je vrijeme da se vratimo čistom teatru, koji će živjeti bez politizacije. Igrajmo lijepe, umivene komade, jer previše je smeća u kojem živimo.


• Je li bijeg najsretniji izlaz?


- Mislim da je to diktat vremena. Jer, ako za depolitiziranu predstavu "Đavolov učenik" ne možete dobiti kartu više, to znači da ljudima treba teatar koji nije ogledalo svakidašnjice. Zbilja je grozna, a teatar je mjesto gdje se ljudi očito žele očistiti i biti drukčiji.


• Biste li neke uloge danas glumili jednako kao na početku karijere?


- Baš sam neki dan gledao materijal s Igara, snimljen od 1956. do 1961, vidio sam sebe i bilo mi je teško. Javio se žal za mladošću, ali i osjećaj da je sve to bila ponešto starinska gluma. Siguran sam da sam moderniji u izrazu od onih vremena.

I Macbeth i Orsat bili su pomalo staromodni, treba to hrabro priznati - pa ne možemo, zaboga, živjeti od onoga što je bilo jučer!

Macbeth lijepo kaže: "I svako jučer ludama posvijetlilo je put u prašnu smrt." Smeta me kad su mladi glumci staromodni, ali mi je zločesto drago kad to mogu prepoznati, jer mi to govori da sam ja postao moderan.


• Kakvim biste senzibilitetom danas glumili Macbetha? Kakav bi bio poslije upravo svrgnute socrealističke reinkarnacije u Rumunjskoj?


- To je čudesan komad, to je komad prokletstva! Upravo s jednim parom studenata uvježbavam scene iz "Macbetha" i pronalazili smo nevjerojatne paralele s bračnim parom Ceausescu, osobito kad je riječ o ledi Macbeth. Ne znamo koliko će se vidjeti u krajnjem rezultatu i koliko će likovi biti slični suvremenim predlošcima, ali u objašnjenju likova i u radu to je bila značajna okolnost.


• A Dunda Maroja? Biste li njega zaigrali u Dubrovniku?


- Ne bih! Kad je riječ o dubrovačkoj literaturi, kojoj bih u prvom redu trebao pripadati jer sam iz tog kraja, nisam imao previše sreće. U jednom od prvih "Dunda" glumio sam Negromanta - časnu, ali malu ulogu.

Poslije sam ulogu Orsata u "Trilogiji" dobio slučajno, a nisam imao tu sreću, ili nesreću, da dobijem ulogu iz "dubrovačke" literature koja bi me označila u cijeloj karijeri. Možda je razlog u tome što vas i u kazalištu vide na filmski način. No, ondje nema kamere da vam se približi i otkrije vašu drukčiju prirodu.


• Kao što se to u "Glembajevima" dogodilo?


- Da, i meni je samom film otkrio da sam negdje u dubini oka drukčiji negoli što pokazuje moja šija.

Razgovarala: Davorka Grenac (Studio, 1990.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate