Studeni 1987: Oficir s ružom drugi je cjelovečernji
igrani film zagrebačkog redalelja Dejana Šoraka. Već mi se u Maloj
pljački vlaka, a pogotovu sada i u ovom filmu, činilo da je Šorak
po temperamentu kazališni pisac koji voli napete, "kameršpilske"
dramske situacije sa samo nekoliko likova.
Kad kažem "kazališni pisac",
mislim na onu vrstu imaginacija koja najprije zamišlja dramsku
situaciju, pa karaktere, pa tek onda i socijalnu sredinu u koju sve
to "paše".
Takvi scenaristi ne traže - vjerojatno
- inspiraciju "u životu", nego u "vječnim temama",
dramskim permutacijama ili pojedinim filmskim žanrovima. Oni, ako i
krenu "od života", odmah pronađu poznatu i "adekvatnu
formu" u koju će smjestiti zbivanja.
No, njihova redateljska darovitost
određuje hoće li se "postupnost" te metode rada na
scenariju osjetiti i u gotovom filmu. I Bergman, ali i Berković,
recimo, tako rade. Šorak samo na mahove uspijeva redateljski uistinu
"nadograditi" scenarij.
Film bi se mogao svrstati u melodrame u
kojima je osnovni pokretač radnje "sukob ljubavi i dužnosti".
Riječ je o ljubavi dvoje ljudi, za koje čovjek "nikada ne bi
rekao" da će se zaljubiti. Taj univerzalni i apstraktni motiv,
da bi mu dao "domaći okus", Šorak razvija upravo u godini
1945. kada su ideološke suprotnosti među ljudima mogle imati i
tragične posljedice, a to je gotov "štof" za dramu.
Mladi partizanski oficir, sa svojom
djevojkom-partizankom, nastanjuje se u raskošnom zagrebačkom stanu
i ubrzo se sve manje zanima za svoju prvu ljubav a sve više za
udovicu-stanodavku.
Glavni dio filma zbiva se na njihovoj
"intimnoj pozornici" - u stanu - i tu mizanscena ne može
sakriti nedostatke scenarija. Dijalozi su knjiški, a protagonisti
govore i ponašaju se tako kako to sigurno nisu radili nijedan
partizan i nijedna zagrebačka dama četrdeset i pete.
Život izvan stana, takoreći, ne
postoji, a dama nema nikoga na svijetu osim svog ljubavnika. I on,
kao i djevojka i ratni drug, postoje samo u funkciji njegova
tragičnog kraja.
Sve bi se to lijepo i nepromijenjeno moglo pokazati
i u kazalištu. Danas ni kazališnu publiku više ne bi smetale scene
neuvjerljivih intimnosti između udovice i partizanke, koje će možda
biti komercijalno efektne, ali su dramski nepotrebne.
I ponašanje oficirove djevojke, otkako
je nedvojbeno shvatila da se on zaljubio u "gospođu",
mlako je i neuvjerljivo.
Ni scene između "oficira"
(Žarko Laušević) i "dame" (Ksenija Pajić) nisu uvijek
dobro režirane.
Njezino pojavljivanje najčešće
"prati" klasična glazba kao lajt-motiv, a što gledaoca
može prije nespretno asocirati na izmišljenu, idealiziranu
"Glembajicu" nego na stvarnu zagrebačku malograđanku.
Ipak, zahvaljujući darovitosti Ksenije
Pajić, Šorakov apstraktni dramski koncept poprima na trenutke
sasvim konkretne ljudske obrise.
Fotografija Gorana Trbuljaka, povremeno
- doduše - svjetlosno predetaljizirana i prepuna tamnih mrlja,
cijelom filmu ipak daje stanovitu rafiniranu "porculansku"
polituru koja ostavlja dojam da je Oficir s ružom profinjenije
režiran no što uistinu jest.
Napisao: Darko Zubčević (Studio, 1987.)
