Pages

Bitka na Sutjesci, Milinklade: Kako je nastala jedna od naših najpoznatijih ratnih fotografija (1978)


Veljača 1978: Ove će se godine proslaviti 35. obljetnica bitke na Sutjeski u kojoj se rješavala sudbina glavnine narodnooslobodilačke vojske; uništenje elitnih jedinica i vrhovnog štaba NOV u toj bici moglo je izmijeniti kasniji razvoj događaja i ozbiljno ugroziti NOB.

U jeku te bitke nastala je i jedna od najpoznatijih naših ratnih fotografija, djelo umjetnika Žorža Skrigina. No, tko su ti ljudi s fotografije tek je sad definitivno riješeno, zahvaljujući istraživanju našeg suradnika Saliha Zvizdića.

Što kaže njen autor i jedini živi borac sa snimke?


*****



Snimka objavljena desetak tisuća puta u našoj zemlji i širom svijeta, u svim jugoslavenskim muzejima revolucije i po foto-dokumentacijama, dosad je bila poznata s legendama: "Borci Druge divizije", "Tifusari", "nepoznati partizani na Sutjesci", itd.

Posrijedi je ratna snimka od 9. lipnja 1943. u jeku borbe na Sutjesci, na Milinkladama, uzvišici nad Tjentištem, na kojoj se vidi skupina izmučenih, gladnih i iscrpljenih boraca. Zastali su na trenutak da predahnu između dvaju avionskih napada.

Neki od boraca sa slike, a posebno onaj koji drži konja za ular, doimaju se kao lica sa srednjovjekovnih freski. Iz pogleda im se čita tjeskoba trenutka, grč tog vremena, užas rata.

Milinklade, u jeku borbe na Sutjesci (foto: Žorž Skrigin)

Od njih četvorice u prvom planu snimke, osim borca koji drži konja, najupečatljiviji je lik čovjeka koji leži sa spokojnim izrazom lica, kao da se odmara na tratini. Do njega je borac s rukama na koljenima, zamišljen, oborena pogleda pa se čini kao da ga se ništa ne tiče. Tu je i borac pored bukova stabla, koji se okrenuo i kao da uporno gleda u kameru, čudeći se: "Zar sada nekome pada na pamet da snima?"

Ipak, u tom đavolskom kovitlacu povijesti bio je i jedan čovjek s foto-aparatom, koji je mislio na povijest, da zaustavi na filmu trenutak surova rata. Bio je to Žorž Skrigin, rezervni major JNA, u čijem stanu - u Takovskoj 12, u Beogradu - sjedimo.

- Da, da, ja sam autor te fotografije, koju sam snimio 9. lipnja 1943. na Milinkladama. A tko je na fotografiji to zaista ne znam, čak me i ne zanima. Važna mi je fotografija kao dokument vremena i događaja. To nije grupna snimka za uspomenu ispod koje treba napisati da su na slici Marko, Janko, Salko... - ljuti se Skrigin zbog članka u jednom beogradskom dnevniku u kome je uz tu objavljenu fotografiju bilo zapisano da je autor "nepoznat".

Žorž Skrigin kao predratni mjastor umjetničke fotografije i koreograf zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta otišao je 1942. godine u partizane, gdje je rat proveo uglavnom kao član Kazališta narodnog oslobođenja. Ponio je iz Zagreba u partizane i fotoaparat "Rolleiflex" proizveden 1937. s objektivom Zeiss Tesar 1:35.

- Evo, to je ta kamera. Pogledajte samo tu kožnu futrolu, više je puta šivana i krpljena, na njoj se opaža patina rata. Ovo udubljenje na strani nastalo je zato što mi je kamera služila kao jastuk. Osim toga, prije spavanja sam zamotao remen od kamere oko ruku, da je za iznenadna pokreta ili povlačenja ne zaboravim... - priča Skrigin i smije se.

Iz Zagreba je ponio 30 "Agfa" filmova formata 6x6 i dvije posude s razvijačem i fiksirom. Kasnije, kada je filmova nestalo, "snalazio se" po oslobođenim mjestima u kojima je bilo fotografa, ali mu je u nabavi filmova mnogo pomogao Moša Pijade, koji je stalno pronalazio filmove "za onog Skrigina".

Kada je 27. studenoga 1943. poginuo Ivo Lola Ribar na Glamočkom polju dok je bio u avionu na zemlji, s kojim je trebao poletjeti u Kairo, u avionu je izgorjelo i više stotina Skriginovih fotografija, što su ih članovi naše vojne misije namjeravali predati saveznicima.

- Sve sam ratne filmove sačuvao i danas je kod mene oko 500 filmova koje gotovo ljubomorno čuvam. Nisam ih čak htio predati ni u Vojno-historijski arhiv - kaže Skrigin.

Najviše me zanimalo pod kakvim je okolnostima snimio fotografiju o kojoj je riječ, a za koju neki sakupljači građe iz povijesti NOB-a tvrde da kao dokument dolazi po popularnosti odmah nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a (također snimak Skrigina) ili Titova ratnog portreta što ga je Skrigin snimio u kolovozu 1942. na Miliništu kod Glamoča.



Sada je samo jedan od njih živ




Snimka je napravljena u najtežim danima bitke na Sutjesci. Avioni, haubice, "šarci", zakrvljeni neprijateljski vojnici u omjeru deset na jednoga, sve se to sručilo na kolone, glađu i umorom ispaćenih boraca, koje je držala samo vjera u pobjedu. Od mjesta gdje je snimljena fotografija o kojoj je riječ, do učvršćenih njemačkih položaja na brdu Košuru, bilo je samo tri stotine metara zračne linije.

O toj Skriginovoj slici izašla je u jednom tjednom listu od 7. srpnja 1972. godine velika reportaža pod naslovom "Skidamo tajnu s jedne fotografije". Na žalost, podatak je bio točan samo za jednog čovjeka s fotografije, jer se za dvojicu nije znalo tko su, a za četvrtoga je podatak vodio na krivi put.

Naš je magazin, zahvaljujući general-majoru u mirovini Obradu Egiću, koji sada živi u Zadru, doznao točne podatke o četvorici ljudi iz prvog plana ove ratne slike.

Pisac desetak knjiga o temi NOR-a i NOB-a, kao i stotina monografskih priloga, posebno o Sutjesci, Obrad Egić je kao ratni komandant Druge dalmatinske proleterske brigade, prepoznao četvoricu boraca u prvom planu te ratne slike - kao borce i ranjenike Prvog bataljona Druge dalmatinske brigade.

Na žalost, sada je samo jedan od njih živ, dvojica su poginula u ratu, a jedan je umro 1971. godine.

Suho, bez isticanja teškoća, ali s mnoštvom preciznih podataka o "čukama" i "kotama", Egić nam je ispričao sve o kretanju brigade između 7. i 10. lipnja 1943. u području Pive, Vučeva, Sutjeske, Milinklada i Zelengore. Nakon što je brigada uz velike žvrtve, ali i gubitke neprijatelja, obavila svoj zadatak na Gornjim i Donjim Barama, dobila je naređenje da se probija prema istočnoj Bosni.

- U tom povlačenju poneki iscrpljeni borci, ali i ranjenici brigade, izostajali su iza svojih četa i bataljona, pa su formirali samostalne skupine ili se priključivali jedinicama koje su nailazile i kretale se prema cesti Kalinovik - Foča. Nisam siguran da su ostala trojica boraca, čija se lica također vide - dvojici se vide glave na lijevoj strani slike, a jedan sjedi naslonjen na drvo okrenut glavom ulijevo - pripadnici Druge dalmatinske brigade, jer ih nije poznao nitko od drugova uz čiju sam pomoć identificirao ovu četvoricu boraca - kaže Obrad Egić, čovjek koji je s tim borcima bio na istom ratnom prostoru u lipnju 1943.

Dakle, da čujemo od general-majora i narodnog heroja Obrada Egića, tko su ljudi na Skriginovoj ratnoj snimci.

Onaj borac u prvom planu koji s rukama na koljenima sjedi na lijevoj strani slike, zove se Manojlo Ćuk, sin Miloša, rođen je u Ruištu, pokraj sela Zrmanja u ličkoj općini Gračac, a u vrijeme kada je snimka načinjena bile su mu 44 godine.

U NOV je stupio 1941, a u ratu je dobio čin starijeg vodnika. Poslije demobilizacije preselio se kao kolonist iz Like u Vojvodinu, gdje je u selu Bački Gračac (općina Odžaci) kao zemljoradnik umro godine 1971. u 72. godini života.

Čovjek u crnoj kapi, koji sjedi pod drvetom okrenut prema objektivu kamere, jedini je živ od četvorice ratnih drugova o kojima pišemo i zove se Dane Bogunović, sin Davidov.

S njime smo razgovarali u njegovu stanu u Beogradu.

U vrijeme kada ga je Skrigin snimio bilo mu je 27 godina.

Borac koji leži na zemlji i čini se da spava, jest Savo Radulović sin Ilije, koji je rođen u selu Polaća kod Knina, a godine 1942. stupio je u NOV.

U to doba bilo mu je 29 godina, a prema podacima Obrada Egića, nestao je na Zelengori. No, nešto više o njemu ispričat će nam Dane Bogunović.

Najmlađi borac sa slike (onaj koji drži konja za ular) bilo mu je tada samo 18 godina, a godinu dana prije stupio je u NOV, zove se Dušan Popović, sin Jakova.

Rođen je u Biskupiji pokraj Knina, a ratni vihor poslije Pete ofenzive doveo ga u istočnu Bosnu, gdje je stupio u Sedmu krajišku brigadu.

Kao zamjenik političkog komesara bataljona te brigade, Dušan Popović je 12. veljače 1944. poginuo u žestokim borbama za oslobođenje Travnika.

Grob mu je obilježen spomen-pločom na travničkom partizanskom groblju.

Ovo je istina, a sve su druge verzije netočne.

Tako je svojedobno bilo objavljeno da se borac, koji drži konja za ular zove Dušan Novković, te da je iz Pribudića na Zrmanji.

Egić tvrdi da je borac Dušan Novković zaista postojao u dalmatinskoj brigadi (poginuo je u ratu), ali to nije osoba s fotografije, što je kasnije potvrđeno i iskazima preživjelih članova obitelji Dušana Popovića.

Borac Druge dalmatinske brigade Lovro Dragobratović, koji danas živi u Blacima na ušću Neretve, tvrdio je svojedobno u novinama da je on borac koji leži na travi, a mornarički oficir Ante Berović (sada živi u Šibeniku) bio je također uvjeren da je on borac koji drži konja za ular.

Čak su neki u borcu okrenutom leđima (na konju iza konjovodca) "prepoznali" nekadašnjeg borca Antu Mišuru iz Šibenika, koji je 1943. umro od tifusa u Bijelom Buću pokraj Turbeta u općini Travnik.

Sva ta nagađanja i "prepoznavanja" mogu biti i slučajne zabune, jer su svi koji su "prepoznali sebe" ili neke druge borce, koji to nisu bili, pripadali Drugoj dalmatinskoj brigadi i ratovali su na Sutjesci u kojoj je brigada pretrpjela velike gubitke.



Svatko je dobio po dvadesetak zrna kukuruza...




Danas sa sigurnošću možemo reći da je legenda o toj ratnoj snimci, koju je dao umirovljeni general-major Obrad Egić, sasvim provjerena i jedino istinita. Potvrđena je i izjavama članova obitelji boraca sa slike, te izjavama njihovih preživjelih drugova, koji su 9. lipnja 1943. bili blizu Milinklada.

Dani Bogunoviću danas su 62 godine, a kada je snimljen na Milinkladama bilo mu je 27 godina.

Rođen je u Vrelu, pokraj sela Zrmanje u općini Gračac, a prije nego što je 1941. stupio u NOV bio je skretničar na željeznici. Kao borac, a kasnije oficir, borio se do kraja 1944. uglavnom u jedinici Druge dalmatinske brigade, a kraj rata dočekao je kao poručnik u brigadi KNOJ-a, u kojoj se borio protiv četničkih ostataka u dijelovima Srbije i BiH.

Poslije oslobođenja prešao je u specijalne tehničke službe JNA, a 1964. demobiliziran je u činu potpukovnika. Nosilac je "Spomenice 1941" i nekoliko odlikovanja.

Dane Bogunović živi u Novom Beogradu, gdje smo ga jedva pronašli.

U skromnom i urednom stanu, na zidu velika slika s Milinklada, i to upravo ona zbog koje smo došli Dani Bogunoviću.

Na drugom zidu, u pozlaćenu okviru "Priznanje", koje je Dane, kao sudionik Sutjeske dobio u povodu proslave 15. obljetnice te bitke:

"Za zasluge i časno vršenje dužnosti prema domovini i revoluciji u velikoj bici na Sutjesci, TEBI, DRUŽE DANE BOGUNOVIĆU, odajem priznanje i zahvalnost u ime naroda Jugoslavije. Tjentište 4. juli 1958." 

Ispod toga svojeručni Titov potpis.

Tih i staložen dok govori, odmjeren u svakoj riječi, i vojnički pedantan kada spominje podatke, Dane djeluje kao prosvjetni radnik, koji ne želi kazati ni previše, ni premalo. Trebalo mu je možda pet-šest minuta da se sjeti vremena kada je snimak načinjen, a onda je preciznošću ratnog starješine oživio sliku.

- Jeste, to sam ja. Sjećam se tih najtežih dana Sutjeske, kada nismo znali je li obruč probijen, ni kamo idemo dalje. Svuda oko nas bili su leševi naših drugova, i leševi Švaba, četnika i ustaša. A nas četvoro, pa i ostali oko nas, bili smo uglavnom skupina ranjenika, koja se povlačila iz borbenih jedinica, i to neposredno iza prvih linija. Možda bi trebalo reći da smo bili u brigadnoj "pokretnoj bolnici", ali to ne bi bio pravi izraz, jer u tom trenutku naša "bolnica" nije bila organizirana, a, osim toga, toj "bolničkoj jedinici" pridružilo se dosta boraca koji su izgubili veze sa svojim jedinicama, pa su nam privremeno služili i kao osiguranje... - priča Dane.

- Jeste li znali te ljude oko sebe?

- Znao sam samo Manu Ćuku, onoga koji sjedi pokraj drveta s rukama na koljenima. Ostale nisam poznavao, iako sam jednom u novinama izjavio, da je onaj čovjek koji drži konja Dušan Novaković iz Pribudića na Zrmanji, ali sam ubrzo saznao da sam pogriješio. I sada sam zahvalan komandantu Egiću, koji je te ljude identificirao.

- Sjećate li se kakvo je vrijeme bilo toga dana kada ste snimljeni?

- Ne znam kada sam snimljen i nije istina da gledam u objektiv, nego sam jednostavno gledao negdje u pravcu kolone u kojoj je možda bio drug koji nas je snimio. Inače, tih dana se dobro sjećam kao najtežih u ratu: bilo je hladno, stalno je kišilo, iako je bio početak lipnja. Mene je tada komesar bolnice, Đuro Knežević, odredio za bolničkog ekonoma, ali se tih dana nije dijelilo ništa za hranu. Bolnica je imala nekoliko konja, vodili smo čak i jednu kravu, ali se nismo zaustavljali pa nije bilo vremena da se meso pripremi: za hranu nije drugoga ni bilo, osim mesa...

Nedugo prije Milinklada naišli smo u nekom katunu na vrećicu kukuruza, pa je svatko dobio po dvadesetak zrna, koje smo jeli kao delikatesu, uglavnom sirove jer se vatra nije smjela ložiti. Inače, ljudi su usput jeli mlado bukovo lišće i travu srijemuš, koja ima ukus crvena luka...

Dane Bogunović bio je potkraj ožujka ranjen u Četvrtoj ofenzivi, nedugo poslije prijelaza porušenog mosta na Neretvi kod Jablanice.

Tada je bio desetar u Prvoj četi Prvog bataljona Druge dalmatinske brigade, a njegovu su desetinu četnici iznenadili i pobili sve osim trojice: njega, puškomitraljesca Pere Milinkovića (živi sada u Gospiću) i bolničara, koji sada živi u Boru, ali mu Dane ne zna imena.

Tada je Dane teško ranjen u lijevi kuk (posljedice rane nosi i danas) i drugovi su ga na nosilima dopremili u Foču, odakle je poslije prizdravljenja krenuo prema Durmitoru da bi tu, u sastavu glavnine NOV dočekao početak Pete ofenzive.

- Kako to da jedan od boraca leži na zemlji, iako je, kažete bilo hladno, a zemlja vlažna od kiše?

- Taj naš drug, čije sam ime kasnije saznao (Savo Radulović - op. ur.), bio je ranjen u nogu i u to je vrijeme nogu zahvatila gangrena. Umro je nekoliko sati poslije ove snimke. Inače, od tada je jahao na konju, kojeg drži borac iza njega. Imao je visoku temperaturu, buncao je, ali mu nismo mogli pomoći jer lijekova nije bilo. Desna mu je noga bila natekla ispod koljena, pa mu je Mane nožem raspario nogavicu da olakša pritisak na natečenu nogu. To što se čini da spava samo je varka - bio je sve do smrti stalno u bunilu.



- Znate li nešto o njegovoj obitelji?

- Znam da pokojni Savo ima sina, koji radi u beogradskom poduzeću "Automobilsko", a da mu je živa i bivša supruga koja se kasnije preudala - kaže Dane.

Na pitanje kada je prvi put vidio ovu snimku, Dane Bogunović kaže da je to bilo "negdje u siječnju 1946".

- Vidio sam tu snimku u "Borbi" i odmah sam se prepoznao, a sjetio sam se i drugova sa slike, iako im, osim Mani, nisam znao imena. To je, na žalost, i moja jedina slika iz NOB-a, jer su druge slike izgubljene u ratu - kaže Dane Bogunović.

Napisao: Salih Zvizdić (Start, 1978.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate