Rujan 1987: Predsjednik upravnog odbora tvrtke Sony, Akio Morita, otkriva tajnu uspjeha koji traje već četiri desetljeća. Govori o svom životnom putu od člana obitelji koja se bavila proizvodnjom sake (japanske rakije), do kralja elektronike, o traumi zbog Hiroshime i o osvajanju Amerike...
Nema stražara pred kućom u tom,
prilično otmjenom, jugozapadnom dijelu Tokija. Ulazna se vrata ne
zaključavaju, svatko može ući. Čini se da je to prvi pokazatelj
susretljivosti vlasnika. Vrlo ljubazno i uslužno, neka nam žena
otvara vrata i upućuje nas da pođemo prema bazenu koji se nalazi u
vrtu, iza kuće.
Stabla javora, trešanja, borova, naizgled nemarno raspoređeno kamenje okruženo crnim sljezom i bijelim raslinjem koje sliči na rascvjetalu cvjetaču - sve to potvrđuje da je riječ o japanskom vrtu. Ali, ne onom u tipičnom, tradicionalnom smislu.
Stabla javora, trešanja, borova, naizgled nemarno raspoređeno kamenje okruženo crnim sljezom i bijelim raslinjem koje sliči na rascvjetalu cvjetaču - sve to potvrđuje da je riječ o japanskom vrtu. Ali, ne onom u tipičnom, tradicionalnom smislu.
Vrata na ulazu u nadsvođeni bazen
otvara nam debeljuškasti čovjek sijede kose: ni taj Japanac u
trapericama, sportskoj jakni i raskopčanoj košulji,
Akio Morita (66) alias Mister Sony, ne doima se baš tradicionalno.
Prošle se noći vratio sa službenog
putovanja iz Kanade i još je pomalo umoran. Nedeljno prijepodne
rezervirano je za relaksaciju u obiteljskom krugu. Odsutan je samo
najstariji sin Hideo. Tu su svi ostali članovi obitelji: supruga
Yoshiko, koja se načas zadržala pred vratima, drugi sin Masao, kći
Naoko i dvije unučice Eimi i Mano (prvoj su dvije, a drugoj godina i
pol).
Osmijesi predstavnika triju generacija
obitelji Sony vjerojatno su jedino autentično, tradicionalno
japansko u toj kući koja je sva određena vlasnikovom fascinacijom
Zapadom. Predsjednikove radne sposobnosti dobro su poznate, ali
kad ga promatrate kako se igra s unučicom u bazenu, kako je potpuno
zaokupljen pokretima djeteta, postaje jasno da je i njegova
sposobnost relaksiranja također vrlo velika, samo manje poznata i
opisivana od poslovnih aktivnosti. A možda je u onom prvom i tajna
ovoga drugog.
Izlazi iz bazena da bi se ispružio u
obližnjoj Jacuzzi-kadi.
- Znate li što najradije radim kad sam
vrlo umoran? Sjedim u toploj vodi i slušam glazbu. Najčešće
glazbu, ponekad i glazbenike. Slavni dirigenti sjedili su sa mnom u
ovoj kadi i pomagali mi da se relaksiram: Herbert von Karajan,
Leonard Bernstein, Zubin Mehta. Jacuzzi-kada pravo je mjesto za
sjedenje i pričanje s prijateljima - kaže Morita.
• Nije li i čuveni dizajner vaš
prijatelj?
Da, ali ovu sam kadu projektirao sam.
U njoj struji voda koju pokreće motor od šest konjskih snaga, a
napravljena je od nerđajućeg čelika - objašnjava on poluglasno,
nježno povlačeći rukom po rubu kade, kao da je ta kretnja namijenjena Jacuzziju osobno.
Kada, bazen, sala u kojoj pijemo piće... Ubrzo otkrivamo ne samo to da je projektirao većinu od ukupno dvadeset i četiri sobe te većinu predmeta koji se u njima nalaze nego da je do detalja razradio plan za cijelu kuću. U širem smislu, tu kuću treba shvatiti kao spomenik u počast tome kako predmeti funkcioniraju i kako ih treba proizvoditi.
Kada, bazen, sala u kojoj pijemo piće... Ubrzo otkrivamo ne samo to da je projektirao većinu od ukupno dvadeset i četiri sobe te većinu predmeta koji se u njima nalaze nego da je do detalja razradio plan za cijelu kuću. U širem smislu, tu kuću treba shvatiti kao spomenik u počast tome kako predmeti funkcioniraju i kako ih treba proizvoditi.
• Recite nam nešto o vašem
porijeklu.
Prvorođeni sam sin i nasljednik u
petnaestom koljenu dinastije proizvođača rakije, sake. Dakle, rođen
sam u bogatoj patricijskoj obitelji koja je u dva smjera razvijala
moje interese, a to je obilježilo moj život.
Otac me odmalena upućivao u poslove kojima se bavila obitelj, i stjecao sam iskustvo poslovnog čovjeka. A zahvaljujući fonografu, koji je nabavila moja majka, obožavateljica ozbiljne glazbe, razvio sam ne samo sklonost prema glazbi nego i prema tehnologiji što omogućuje reprodukciju zvuka.
Otac me odmalena upućivao u poslove kojima se bavila obitelj, i stjecao sam iskustvo poslovnog čovjeka. A zahvaljujući fonografu, koji je nabavila moja majka, obožavateljica ozbiljne glazbe, razvio sam ne samo sklonost prema glazbi nego i prema tehnologiji što omogućuje reprodukciju zvuka.
• Možete li objasniti kako je
nastajala vaša sklonost prema suvremenosti?
Još kao dijete dolazio sam u doticaj
sa suvremenim dostignućima. Jeste li ikada vidjeli ovakav gramofon?
To je jedan od prvih Edisonovih fonografa kakvi su se proizvodili
početkom stoljeća!
Izrazi pažnje i oduševljenja
smjenjivali su se na njegovu licu dok su iz mjedene tube dopirali
zvuci nekog prošlog vremena. Potom je krenuo prema klaviru marke
Steinway, koji poput prijestolja zauzima središnje mjesto u
prostoriji.
Kvaliteta zvuka toga klavira, napravljenog iste godine kad je rođen Morita, neusporedivo je bolja od zvuka Edisonova fonografa, no to nije ništa u usporedbi s mogućnostima reprodukcije zvuka s bilo kojeg od 1500 primjeraka ploča, uredno složenih sve do stropa u jednom od kutova te prostorije.
Bila je to nerežirana i efektna demonstracija, ali koliko je bila odgovor na postavljeno pitanje, toliko je provocirala novo: ima li kraja napretku?
Kvaliteta zvuka toga klavira, napravljenog iste godine kad je rođen Morita, neusporedivo je bolja od zvuka Edisonova fonografa, no to nije ništa u usporedbi s mogućnostima reprodukcije zvuka s bilo kojeg od 1500 primjeraka ploča, uredno složenih sve do stropa u jednom od kutova te prostorije.
Bila je to nerežirana i efektna demonstracija, ali koliko je bila odgovor na postavljeno pitanje, toliko je provocirala novo: ima li kraja napretku?
• Molim vas, nastavite gospodine
Morita.
Studirao sam fiziku na Kraljevskom
sveučilištu u Osaki. Kad je izbio rat, opredijelio sam se za vojnu
službu, a to mi je omogućilo da izbjegnem aktivno služenje vojnoga
roka u ratnim uvjetima i nastavim se baviti znanstvenim radom.
Priznajem, bojao sam se bombardiranja i nisam želio umrijeti.
Izgovorio je to na neki osobit način -
ni svečan, ni prkosan. Izraz na njegovu licu dao nam je naslutiti da
je riječ o onom istom osjećaju za misiju, koji je omogućavao
njegovim sunarodnjacima da se bez okolišanja suoče sa smrću, ali
njemu je govorio da vlastitoj zemlji može biti od veće koristi živ
negoli mrtav, uzalud žrtvovan.
Razvoj događaja pokazao je da je bio u pravu, jer prije negoli je rat završio, baš za vrijeme rada u jednoj grupi znanstvenika, koja se bavila unapređenjem uređaja za otkrivanja toplotnih izvora, sprijateljio se s jednim od kolega. Ime mu je bilo Masaru Ibuka, a 1946. godine osnovao je Tokyo Telecommunications Engineering Corporation, poznatiju kasnije kao Sony.
Razvoj događaja pokazao je da je bio u pravu, jer prije negoli je rat završio, baš za vrijeme rada u jednoj grupi znanstvenika, koja se bavila unapređenjem uređaja za otkrivanja toplotnih izvora, sprijateljio se s jednim od kolega. Ime mu je bilo Masaru Ibuka, a 1946. godine osnovao je Tokyo Telecommunications Engineering Corporation, poznatiju kasnije kao Sony.
Sony je naziv koji uočavamo i na
najnovijem uređaju za reprodukciju zvuka, koji nam Morita pokazuje.
To je laserski compact disc, po dimenzijama mnogo manji od Edisonova
fonografa, a po vjernosti reprodukcije i glasnoći zvuka toliko
kvalitetniji da je svaka ozbiljna usporedba uistinu nemoguća.
Bachove tokate i fuge, zahvaljujući tom uređaju pretvaraju sobu u katedralu; slušajući Tako je govorio Zaratustra - Richarda Straussa, čini se da ćemo poletjeti u prostoru koji kao da nije ispunjen ničim drugim do čistim zvukom.
Veliki ekran spušta se sa stropa, a na njemu počinjemo pratiti pravi pravcati šou: zahvaljujući fantastičnom stereofonskom prijenosu zvuka, čini nam se da iz jednog kuta sobe polijeću divovski mlažnjaci i nestaju iz vidokruga u drugom kutu sobe.
Doživjeli smo potpunu audiovizuelnu predodžbu, a Mister Sony, za komandnim pultom uređaja, u svom je elementu,
Bachove tokate i fuge, zahvaljujući tom uređaju pretvaraju sobu u katedralu; slušajući Tako je govorio Zaratustra - Richarda Straussa, čini se da ćemo poletjeti u prostoru koji kao da nije ispunjen ničim drugim do čistim zvukom.
Veliki ekran spušta se sa stropa, a na njemu počinjemo pratiti pravi pravcati šou: zahvaljujući fantastičnom stereofonskom prijenosu zvuka, čini nam se da iz jednog kuta sobe polijeću divovski mlažnjaci i nestaju iz vidokruga u drugom kutu sobe.
Doživjeli smo potpunu audiovizuelnu predodžbu, a Mister Sony, za komandnim pultom uređaja, u svom je elementu,
Natpis na vratima sobe broj 772 u
sjedištu tvrtke Sony, u Gotenyami, nedaleko od predsjednikove vile,
jednostavan je i poručuje: "A. Morita".
Ulazimo unutra.
Sve nam se čini nekako prisno, toplo, bez obzira na to što osoba zbog koje smo došli vodi istodobno dva do tri telefonska razgovora. Primjetan je određeni trag konfuzije u sobi, ali ona odaje radnu atmosferu, a ne nered.
Na zidu vise satovi koji pokazuju lokalno, evropsko i vrijeme u New Yorku. U jednom je kutu sobe globus, a u drugom srebrna maketa broda, poklon tvrtke vlastitom kormilaru, s uočljivim latinskim natpisom Progressus in infinitum (Progres unedogled).
Tu je i pismo princa Charlesa, fotrografija Morite i Ronalda Reagana, te dokument naslovljen Legion d'honneur sve to u okvirima na zidu.
A na pisaćem stolu napokon nešto japansko: primjerak knjige Made in Japan, priča o Sonyju, koju je napisao Morita. Knjiga je najprije ugledala svjetlo dana u SAD i Velikoj Britaniji, a potom je prevedena u jos sedamnaest zemalja.
Ulazimo unutra.
Sve nam se čini nekako prisno, toplo, bez obzira na to što osoba zbog koje smo došli vodi istodobno dva do tri telefonska razgovora. Primjetan je određeni trag konfuzije u sobi, ali ona odaje radnu atmosferu, a ne nered.
Na zidu vise satovi koji pokazuju lokalno, evropsko i vrijeme u New Yorku. U jednom je kutu sobe globus, a u drugom srebrna maketa broda, poklon tvrtke vlastitom kormilaru, s uočljivim latinskim natpisom Progressus in infinitum (Progres unedogled).
Tu je i pismo princa Charlesa, fotrografija Morite i Ronalda Reagana, te dokument naslovljen Legion d'honneur sve to u okvirima na zidu.
A na pisaćem stolu napokon nešto japansko: primjerak knjige Made in Japan, priča o Sonyju, koju je napisao Morita. Knjiga je najprije ugledala svjetlo dana u SAD i Velikoj Britaniji, a potom je prevedena u jos sedamnaest zemalja.
Made in Japan počinje time kako je
mladi fizičar doživio bacanje atomske bombe na Hirošimu. Čitajući
te retke, postavljamo sebi pitanje: nije li uništenje Hirošime
pokrenulo svu tu energiju, svojevrstan generator fantastičnog
poslijeratnog privrednog napretka Japana?
U svakom slučaju, postaje lakše shvatljiva opsjednutost Japanaca Amerikom, težnja da se dostigne tehnološki prag, čiju su granicu užasa jedino oni osjetili na vlastitoj koži.
U svakom slučaju, postaje lakše shvatljiva opsjednutost Japanaca Amerikom, težnja da se dostigne tehnološki prag, čiju su granicu užasa jedino oni osjetili na vlastitoj koži.
- Tehnološki je skok bio golem - komentira Morita u prvom poglavlju svoje knjige, iskazujući jedan od
mogućih zaključaka nakon stravičnog događaja.
No, možda je priča o Moriti i Sonyju
ponajviše ona stara - o jednom otočkom narodu tako siromašnom
prirodnim bogatstvima, a tako obilato svjedokom elementarnih nepogoda
da mu ne preostaje drugo nego naporan rad da bi preživio?
Osnivač Sonyja, Masaru Ibuka, kojega Morita opisuje kao genija, bio je svjestan da se njegova mala tvrtka ne može natjecati s divovima elektronske industrije, kao što su Matsushita, Hitachi i Toshiba na područjima kojima su ovladale. Da bi se preživjelo, postojao je samo jedan izlaz: smisliti i realizirati nove proizvode prije konkurenata.
Osnivač Sonyja, Masaru Ibuka, kojega Morita opisuje kao genija, bio je svjestan da se njegova mala tvrtka ne može natjecati s divovima elektronske industrije, kao što su Matsushita, Hitachi i Toshiba na područjima kojima su ovladale. Da bi se preživjelo, postojao je samo jedan izlaz: smisliti i realizirati nove proizvode prije konkurenata.
Tako je i bilo. Od vremena prvih
magnetofona, tranzistorskih radio i TV-aparata iz pedesetih godina, do
walkmana, do kućnog videa, do trinitrona, audiovizuelnih zapisa na
8-milimetarskoj vrpci, do kino-kamera Mavica - mnogi Sonyjevi proizvodi
bili su prvi u svijetu, a to znači da nije bila dovoljna primjena
aktualnog znanja nego i pozamašno ulaganje i istraživački napor.
Mora se priznati da se sve to baš i ne uklapa u svojedobno razglašenu krilaticu o "prokletim Japancima koji uspješno kopiraju". Najveće priznanje za takav rad bila je Nobelova nagrada dodijeljena fizičaru Leu Esakiju 1973. godine, koji je otkrio tunnel-efekt koji proizvode diode dok je za Sony radio na usavršavanju tranzistora.
Mora se priznati da se sve to baš i ne uklapa u svojedobno razglašenu krilaticu o "prokletim Japancima koji uspješno kopiraju". Najveće priznanje za takav rad bila je Nobelova nagrada dodijeljena fizičaru Leu Esakiju 1973. godine, koji je otkrio tunnel-efekt koji proizvode diode dok je za Sony radio na usavršavanju tranzistora.
Upravo je ta golema težnja za
originalnošću izdigla Sony i postala njegov zaštitni znak, znak
prepoznavanja u odnosu na ostale konkurente; učinila ga jednim od
najslavnijih proizvođača elektronskih uređaja u svijetu, bez
obzira na stvarnu veličinu.
Naime, Sony je danas relativno mala tvrtka. Sa svojih 8,5 milijardi dolara prometa, iskazanog za 1985. godinu, zauzima tek peto mjesto među japanskim proizvođačima elektronike. Na prvome je mjestu četiri puta veći Matshushita.
Naime, Sony je danas relativno mala tvrtka. Sa svojih 8,5 milijardi dolara prometa, iskazanog za 1985. godinu, zauzima tek peto mjesto među japanskim proizvođačima elektronike. Na prvome je mjestu četiri puta veći Matshushita.
Od samoga početka, Ibuka i Morita
nudili su publici nove proizvode, a te pionirske korake slijedili su,
kad bi god bili profitabilni, i konkurenti, druge tvrtke. Ali,
zahvaljujući kratkom vijeku tih proizvoda, odnosno tehnološkom
razvoju koji omogućuje stalni napredak i stvaranje sve suvremenijih
modela, na tržištu bivaju nagrađeni upravo oni koji prvi ponude
novost ili, još preciznije, oni koji mogu proizvesti inovaciju na
samoj montažnoj liniji.
Kad se tromi, divovski koncerni dokopaju masovne proizvodnje tih predmeta, vrijeme počinje raditi za onoga koji je robu prvi proizveo. Takav u produktivnim ali adaptibilnim pogonima već može početi proizvoditi novu robu.
Stanovito vrijeme, Sony je čak odbijao da se prihvati borbe za što veću dominaciju na tržištu ili da nudi svoje proizvode pod nazivom neke druge, veće tvrtke koja je ovladala tržištem. Takav nesvakidašnji, čistunski pristup poslovima s profitabilnom, unosnom robom donio je Sonyju zavidnu reputaciju, ali je istodobno smanjivao profit, pa je napokon morao biti odbačen.
Da, važan je avangardni dizajn, važna je tehnologija vrhunske kvalitete, ali, naposljetku, takve proizvode netko mora i kupiti. Ibuka i Morita bili su beskrajno ponosni na njihov prvi magnetofon 1950. godine, ali - ojađeni - uvjerili su se da ga nitko ne želi kupiti.
Bio je to trenutak kad je Morita počeo izlaziti iz Ibukine sjene. Otkrio je marketing - bitnu nadopunu partnerovoj genijalnoj tehnologiji.
Kad se tromi, divovski koncerni dokopaju masovne proizvodnje tih predmeta, vrijeme počinje raditi za onoga koji je robu prvi proizveo. Takav u produktivnim ali adaptibilnim pogonima već može početi proizvoditi novu robu.
Stanovito vrijeme, Sony je čak odbijao da se prihvati borbe za što veću dominaciju na tržištu ili da nudi svoje proizvode pod nazivom neke druge, veće tvrtke koja je ovladala tržištem. Takav nesvakidašnji, čistunski pristup poslovima s profitabilnom, unosnom robom donio je Sonyju zavidnu reputaciju, ali je istodobno smanjivao profit, pa je napokon morao biti odbačen.
Da, važan je avangardni dizajn, važna je tehnologija vrhunske kvalitete, ali, naposljetku, takve proizvode netko mora i kupiti. Ibuka i Morita bili su beskrajno ponosni na njihov prvi magnetofon 1950. godine, ali - ojađeni - uvjerili su se da ga nitko ne želi kupiti.
Bio je to trenutak kad je Morita počeo izlaziti iz Ibukine sjene. Otkrio je marketing - bitnu nadopunu partnerovoj genijalnoj tehnologiji.
• Je li marketing nauka ili
umjetnost?
Nauka! Ali, priznajem da ima u njemu i
ponešto od umjetnosti - odgovorio je Morita bez oklijevanja.
• Pretpostavljamo da se to ponajviše
može razabrati u projektu walkman.
Ne, riječ je o jednoj potpuno
racionalnoj odluci koja je proizašla iz rada tehnološkog i
marketinškog studija. U suštini, marketing je oblik komunikacije, a
komunikacija podrazumijeva edukaciju. U Japanu se neposredno poslije
rata osjećao nedostatak stenografa, a naš prvi magnetofon, koji,
kao što je poznato, baš i nije pobuđivao neku pažnju, odnio sam
na sud i "obrazovao" zaposlene kako ga što bolje
upotrijebiti.
Za uvođenje magnetofona kao nastavnog sredstva na fakultetima i u srednjim školama krenuo sam posrednim putem. Osnovao sam fiktivno udruženje i nazvao ga Studijska grupa za audiovizualnu edukaciju. Potom sam na sve strane razaslao Sonyjeve prodavače opskrbljene podsjetnicama, koje su bile tako napravljene da su im otvarale vrata svih onih koji su se na bilo koji način brinuli o školstvu.
I nisu morali reklamirati, čak ni preporučivati tvrtku, jer u to vrijeme u Japanu smo još bili jedini proizvođači - prisjeća se Morita i od srca se smije.
Za uvođenje magnetofona kao nastavnog sredstva na fakultetima i u srednjim školama krenuo sam posrednim putem. Osnovao sam fiktivno udruženje i nazvao ga Studijska grupa za audiovizualnu edukaciju. Potom sam na sve strane razaslao Sonyjeve prodavače opskrbljene podsjetnicama, koje su bile tako napravljene da su im otvarale vrata svih onih koji su se na bilo koji način brinuli o školstvu.
I nisu morali reklamirati, čak ni preporučivati tvrtku, jer u to vrijeme u Japanu smo još bili jedini proizvođači - prisjeća se Morita i od srca se smije.
Domišljat je to čovjek i vrlo
sposoban. Prvi Sonyjev džepni radio bio je najmanji dotad ponuđen u
svijetu, ali imao je nedostatak: nije mogao stati u običan, normalni
džep. Morita je to riješio na vrlo jednostavan način. Pozvao je
krojača i objasnio mu da za njegove prodavače skroji košulje s
džepovima upravo za toliko većima od uobičajenih da bi mogli
potencijalnom kupcu zorno prikazati kako uistinu nude džepni radio.
Kad je početkom pedesetih prvi put
došao u SAD, uvjerio se da mora promijeniti naziv tvrtke jer ga je
teško izgovarao svatko tko nije rođen na japanskom otočju. On i
Ibuka, listajući latinski rječnik, naišli su na pojam sonus
(zvuk), a budući da su im misli bile usmjerene prije svega na unosan
posao na američkom tržištu, odlučili su se za novi naziv tvrtke Sonny, no u latiničkoj transkripciji
na sličan se način izražava i pojam "gubitak" na
japanskom jeziku.
Tako je moralo otpasti jedno "n" i nastalo je ime Sony.
Tako je moralo otpasti jedno "n" i nastalo je ime Sony.
Kad je Morita odlučio da osnuje Sony
America Corporation da bi stupio na međunarodno tržište (a za
nepunih sedam godina, pola ukupno proizvedenih uređaja prodavali su
izvan Japana), bila je to odluka zasnovana na jednostavnoj
pretpostavci: SAD su pupčana veza s industrijskim svijetom.
Tako je Sonv postala prva japanska tvrtka koja je razvila zastavu Izlazećeg sunca u njujorškoj Petoj aveniji, širom SAD velike reklamne panoe godinama prije bilo koje japanske tvrtke, a o konkurentskima da i ne govorimo!
Marketinška strategija, koju je izmislio Morita, prozvana je Metoda Sony. A iskustvo koje je stjecao u Americi omogućilo mu je da, približavajući se sedmom desetljeću života, stekne još jedno laskavo priznanje: pravi je pravcati ambasador Japana u svijetu!
Tako je Sonv postala prva japanska tvrtka koja je razvila zastavu Izlazećeg sunca u njujorškoj Petoj aveniji, širom SAD velike reklamne panoe godinama prije bilo koje japanske tvrtke, a o konkurentskima da i ne govorimo!
Marketinška strategija, koju je izmislio Morita, prozvana je Metoda Sony. A iskustvo koje je stjecao u Americi omogućilo mu je da, približavajući se sedmom desetljeću života, stekne još jedno laskavo priznanje: pravi je pravcati ambasador Japana u svijetu!
U kongresnoj sali hotela New Otani okupili su se najutjecajniji poslovni ljudi Japana: glavna su svjetla
prigušena, a na reflektorom osvijetljenom podiju, za stolom sjedi
Akio Morita. Zaikai Forum, ekskluzivni klub odabranih biznismena,
zamolio ga je da govori članovima o svojoj knjizi.
Počeo je govoriti sažeto, jednostavno. Objašnjava da je ideja za knjigu nastala nakon intervjua za Playboy. Opisuje karakter magazina da bi publici objasnio kako je imao gadnih problema s japanskom carinom dok je primjerak tog intervjua prenio u svoju domovinu.
Svi se smiju. Osvrće se na preostala inozemna izdanja vlastite knjige i pokazuje onu na njemačkom jeziku, koja je najdeblja:
Počeo je govoriti sažeto, jednostavno. Objašnjava da je ideja za knjigu nastala nakon intervjua za Playboy. Opisuje karakter magazina da bi publici objasnio kako je imao gadnih problema s japanskom carinom dok je primjerak tog intervjua prenio u svoju domovinu.
Svi se smiju. Osvrće se na preostala inozemna izdanja vlastite knjige i pokazuje onu na njemačkom jeziku, koja je najdeblja:
- Ili su stranice gušće, ili su riječi
duže - lakonski je prokomentirao, podigavši sa stola primjerak
knjige o kojoj j riječ.
Morita je čovjek s osjećajem za
spektakularnost. Posjeduje sve ono što odlikuje odličnog govornika:
duhovitost, jasnoću, uvjerljivost, užitak prilikom izlaganja. Za
japanske standarde, on je nedostižan!
• Ako dopustite, upitali bismo vas -
zašto vi niste barem jedan od ministara u svojoj zemlji?
Bavljenje politikom ne zanima me.
Želim ostati u svijetu poslova i tako utjecati na politiku u ovom
našem svijetu. Mogu nazvati bilo koga i u bilo koje vrijeme, te mu
iznijeti svoje mišljenje. Uostalom, japansko ministarstvo vanjskih
poslova ne imenuje ambasadore na osnovi njihovih zasluga za
ekonomiju!
Podigao je telefonsku slušalicu, ali nije nazvao premijera Nakasonea, samo je odgodio jedan sastanak, udobno zavaljen na stražnjem sjedištu svoga jurećeg mercedesa 560, a prethodno je stišao glazbu iz perfektnog razglasa.
Podigao je telefonsku slušalicu, ali nije nazvao premijera Nakasonea, samo je odgodio jedan sastanak, udobno zavaljen na stražnjem sjedištu svoga jurećeg mercedesa 560, a prethodno je stišao glazbu iz perfektnog razglasa.
• U kakvim ste odnosima s premijerom
Nakasoneom?
Poznajem ga vrlo dobro. Bio sam
"nakodo" (neka vrst kuma) na vjenčanju njegove kćerke.
Redovito komuniciram sa članovima japanske vlade. Pojedini ministri
otprilike svakih mjesec dana organiziraju večere za uzvanike, i čest
sam gost u takvim prilikama.
Automobil se zaustavlja pred Ark
Towersom, luksuznim kompleksom zgrada, gdje se nalazi Moritin poseban
ured u kojem obavlja poslove koji se ne odnose na djelatnost Sonyja.
Tu odijeva sivo odijelo, a ne zelenkastu uniformu opšivenu smeđim,
koja je u Sonyju obavezna za sve namještenike - od predsjednika do
portira.
Poslovna zgrada u kojoj se nalazimo prepuna je uredima uvaženih ljudi i međunarodnih institucija.
Poslovna zgrada u kojoj se nalazimo prepuna je uredima uvaženih ljudi i međunarodnih institucija.
• Jeste li bliski i sa stranim
političarima?
Imam mnogo prijatelja u inozemstvu.
Primjerice, to su George Schultz i Henry Kissinger, a takva
poznanstva ponekad mogu biti korisna za bolje shvaćanje Japana i
njegove uloge u svijetu.
• Kako biste definirali sebe: kao
Japanca ili kao građanina svijeta?
Smatram da posjedujem neke osobine što
bi ih morao imati čovjek koji se želi osjećati kao građanin
svijeta. No, što se tiče moje prirode, pravi sam Japanac.
• Postoji li neka nit vodilja u vašem
životu?
U biti, ja sam konfučijevac i ponašam
se u skladu s učenjem: radi mnogo, budi pošten i poštuj starije!
• Poslovična japanska
discipliniranost, ipak, kao da slabi?
Ja nikad ne sumnjam u sebe.
• Što biste najviše željeli da vam
u životu ne manjka?
Vremena.
• Sanjate li noću?
Ne pamtim snove. Ne muče me noćne
more.
• Čak ni u vezi sa Sonyjem? Prošle
ste godine zabilježili pad prihoda od blizu četrdeset posto.
To su kratkoročne tegobe. Što smo
drugo i mogli očekivati kad je u istom razdoblju vrijednost jena u
odnosu na dolar upravo za toliko postotaka porasla? Gajim
neograničeno povjerenje u naš razvoj, gledano dugoročno. Uostalom,
ja sam nepopravljiv optimist!
• Ipak, jeste li ikada pogriješili,
gajili neosnovane nade?
Opisao sam jedan takav slučaj u
svojoj knjizi. Prerano smo odustali od proizvodnje digitalnih
računara. U tehnološkom smislu, to je ponešto usporilo efikasnost
izvornih principa na kojima temeljimo naš razvitak.
Razgovoru je prisustvovao i službenik
tvrtke zadužen za kontakte s masovnim medijima. Postao je primjetno
nervozan.
U tom efikasnom i discipliniranom lancu
ni predsjednik ne može pričati što god želi. Morita odbija da
govori o najnovijim proizvodima koji će se uskoro pojaviti na
tržištu.
Ponekad se razlikuju, a ponekad su
sukladni: Akio Morita, građanin svijeta, i Akio Morita, predsjednik
Sonyja!
Na kraju ipak pobjeđuje namještenik/službenik tvrtke, vjeran zahtjevu da je najvažnije održati dobre odnose sa svojim suradnicima. Dakako! Jer, ne zaboravimo, Mister Sony pravi je Japanac!
Na kraju ipak pobjeđuje namještenik/službenik tvrtke, vjeran zahtjevu da je najvažnije održati dobre odnose sa svojim suradnicima. Dakako! Jer, ne zaboravimo, Mister Sony pravi je Japanac!