Za sreću je potrebno troje ima sreću što glavnu žensku ulogu ima Mira Furlan koja je, možemo s punom odgovornošću to najaviti, ostvarila jednu od najboljih ženskih uloga u domaćem filmu! Osim činjenice da je konačno postala velika filmska glumica, ispunivši tako obećanje koje je nagoviještala svojim dosadašnjim filmovima - njen je doprinos tom filmu nenadmašan
Ožujak 1986: Zahvaljujući, u prvom redu,
izvanrednoj glumi Mire Furlan, čini se da Rajko Grlić svojim
najnovijim filmom Za sreću je potrebno troje neće razočarati ni
najkritičnije gledaoce. Naša suradnica smatra da je riječ o
odgovarajućoj prezentaciji tema što ih je autor dosad odabirao i
prezentirao s poslovičnom neobaveznošću...
*****
Rajko Grlić jedan je od malobrojnih domaćih režisera koji se uspijeva manje-više
kontinuirano baviti svojim poslom, a to je dovoljan razlog za
uvažavajući odnos prema njegovu opusu. Njegov posljednji film U
raljama života bio je rado gledan, na festivalu u Puli osvojio je
1985. godine Zlatnu arenu za režiju, no, ipak, nije dobio
nedvosmislene pohvale ili panegirike filmske kritike.
Tome je
pridonijela Grlićeva ambivalentnost kao filmskog autora. Nesumnjivo
inteligentan i obrazovan režiser, možda i najtalentiranija ličnost
tzv. naše "praške škole", otkriva u svom filmskom
rukopisu zamjetnije pogreške od pukih, povremenih režijskih
nedosljednosti ili nedorečenosti.
Riječ je o dojmu prevare, ili
izdaje, ili bilo kojem od "ljubavno-filmskih" termina za
nezadovoljstvo koje kritičniji gledaoci osjete nakon filma u kojem
nisu dobili ono što su mogli i na što su imali pravo.
Ne pada mi ni
nakraj pameti da riječi "kalkulacija" ili "proračunatost"
vezujem za privatnost, Grlića kao osobe, nameću mi se tek kao
neizostavan dio mogućeg opisa njegova filmskog opusa.
Uz izuzetnu
sposobnost u prepoznavanju "goruće teme", u pravom
značenju te sintagme, čini se da Grlić nije nikada, ili barem do
sada, smogao hrabrosti da takve priče i probleme takvima i prikaže.
Propuštena je tako mogućnost da Samo jednom se ljubi bude
velik film, a U raljama života - dobar.
Je li ipak problem "emocionalne
trgovine" bio osjetan u Grliću - autoru kada je odlučio da se
njegov novi film Za sreću je potrebno troje bavi s tri ili više
ljubavnih trokuta, točnije - ljubavno-bračnim devetorokutom, opisom
situacije u kojoj svaki od likova voli pogrešnu osobu, onu koja tu
ljubav ne zna i ne može uzvratiti?
Svaka ljubavna investicija
svakome od likova donosi samo osjećajni bankrot, jer ljudi u toj
priči kako strastima, tako i nježnim osjećajima - loše trguju,
ukratko - ponašaju se kao loši privrednici.
Mira Furlan je Zdenka, "mala i
obična radnica" u tvornici cipela, koja bi ostala u svom
neprivlačnom i tužnom društvenom i kulturnom miljeu, da njena
"cimerica" Jagoda nije mrtva pijana nakon jedne sindikalne
zabave.
Jagodi ne uspijeva pomoći sama, pa joj pomaže Predrag Manojlović - Drago,
pravnik, koji se upravo vraća s robije "jer je pokušao
opljačkati prodavaonicu dječjim pištoljem".
U zatvor ga je
smjestila bivša žena Nina koja je sada ljubavnica Vanje Dracha,
Ivana - i bavi se ženstvenim i eteričnim poslom - vodi umjetničku
galeriju. Sa svojevrsnom mješavinom osjećaja nelagode,
ravnodušnosti i sažaljenja, Drago prihvaća Zdenkinu ljubav, budući
da je on za nju ostvarenje čežnje za boljim životom.
Drago
bezuspješno pokušava vratiti Ninu, a ona, uz sredovječnog,
infantilnog, ali dobrostojećeg Ivana pokušava zaboraviti da je
nekad u životu bila siromašna, nesretna i nesigurna. Da bi zadobili
i zarobili te objekte svog srca, svaki se od likova odlučuje za
poslove na rubu ili s one strane dopuštenog.
Svatko u filmu nešto
krade; jer krađa je put do sreće! To, s jedne strane, govori o
njihovoj očajničkoj odlučnosti da postignu svoje ciljeve, a, s druge, o njihovu, ne
seksualnom, nego ljudskom nemoralu.
Na kraju priče Za sreću je
potrebno troje, Drago je opet u zatvoru.
Ne ostaje mu ništa drugo
nego da prihvati Zdenkinu beskompromisnu, ali zagušujuću ljubav
koja mu se čini kao posljednja od podvala i nepravdi što mu ih je
"život" mogao prirediti.
Za sreću je potrebno troje ima sreću
što glavnu žensku ulogu ima Mira Furlan koja je, možemo s punom
odgovornošću to najaviti, ostvarila jednu od najboljih ženskih
uloga u domaćem filmu!
Suptilnom i izvanserijskom izvedbom, ona daje
filmu kredite zbog kojih će svakako biti gledan.
Osim činjenice da
je konačno postala velika filmska glumica, vjerojatno trenutno i
naša najbolja, ispunivši tako obećanje koje je nagoviještala
svojim dosadašnjim filmovima - njen je doprinos tom filmu nenadmašan!
Uz nju blijedi preglumljeni Manojlović, a uloga dodijeljena Dubravki
Ostojić jest pogrešna odluka, a manje je važno to što je ona
nedorasla postavljenom zadatku.
A Bogdan Diklić i mlada Ksenija
Pajić uistinu su izvanredni!
Mira Furlan dala je Grlićevu filmu
prijeko potrebnu toplinu koja čini film Za sreću je potrebno troje
boljim od "strastvenog" Samo jednom se ljubi ili
"ironičnog" U raljama života.
Napisala: Ines Sabalić, obrada: Yugopapir (Studio, III 1986.)
Darko Zubčević: Festivalska ambicija maskirana žanrovskom maglom
Za sreću je potrebno troje jest film
koji se danas jedino mogao snimiti u Zagrebu.
Još samo u Zagrebu
redatelji na pragu srednjih godina, dakle - oni koji su prošli
iskustvo "čisto autorskog", umjetničkog, nežanrovskog
filma "koji govori kritički o društvu", pokušavaju po svaku
cijenu svoje visokoumjetničke, "festivalske" ambicije
maskirati žanrovskom maglom.
Potpuno umjetnički filmovi snimaju se
u Ljubljani.
Komercijalni autorski filmovi snimaju se u Sarajevu.
Nepretenciozni žanrovski filmovi snimaju se u Beogradu.
Ali, u
Zagrebu se s velikim trudom smišljaju laboratorijski filmovi,
frankenštajnovski sklepani, kompromisni. Nek žanrovski vuk bude sit
i umjetničke ovce na broju! Paradoks nad paradoksima.
Zagreb je grad
u kojem već desetak godina nova (filmska) kritika piše prije svega
o žanrovima. Ali, eto, unatoč tome, u tom je gradu prirodno da se s
deset godina zakašnjenja pseudomelodrame uhvati upravo onaj
redatelj koji u melodramu posebno, a u žanrove općenito, ne
vjeruje.
Relativno strogi dramaturški tlocrt novog filma redatelja
Rajka Grlića čini koncept ljudskih odnosa na principu ljubavno-socijalnog domina.
Prva se ljudska "kockica" sa
svojim ljubavnim aspiracijama veže na drugu, druga na treću i tako
dalje, s time da se krug ne zatvara i ni jedna (potencijalna) ljubav
nije uzvraćena.
Te se "kockice" slažu okomito kroz
nekoliko socijalnih slojeva. Jedan Fassbinder takvu bi shemu
pojednostavio na dva ili tri lika, i sve otvoreno postavio kao
melodramu s jakim i iskrenim strastima.
Takva je, recimo, njegova
melodrama o neuzvraćenoj ljubavi U godini s trinaest mjeseci.
Melodrama podrazumijeva stanovitu shematičnost odnosa među
likovima, ekstremno usijanje osjećaja među njima, velike patnje i
drastična dramska razrješenja, "uzdignuta" i udaljena od
"stvarnog" života.
Ipak - ako redatelj vjeruje u osjećaje
svojih likova i ako su njihovi sukobi u osnovi
istinito postavljeni - društvena matrica koja probija kroz tu
žanrovsku koprenu govori najčešće mnogo više o društvenoj
uvjetovanosti i osjećanja likova nego bilo kakva programatska,
nakalemljena socijalna kritičnost.
Grlić, ipak, svjestan svoje
sklonosti grčevitom "autorskom" konstruiranju i
"korigiranju" zbilje, odlučio je da svoj, u biti
melodramski zamišljeni svijet kamuflira, "stiša"
pseudorealističkim, pristojno-društvenokritičkim premazom.
Sve što
bi izravno podsjećalo na melodramu - bilo nečija smrt na kraju ili
"barem" uništen život ili eksplozija strasti između dva
lika arbitrarno je ublaženo u ime "dokumentarnosti".
Tragični potencijal u nekim je likovima sveden na puki socijalni
podatak.
Pojačana melodramska stilizacija i udaljavanje od
"realizma" doveli bi do pucanja šavova shematski skrojenog
scenarija.
To je isto tako kao kada bi netko De Sici omogućio da
Imitaciju života režira kao da su to Kradljivci bicikla.
Unatoč
redatelju, iz svega se toga ipak iščahurila jedna, tek, doduše,
usputno skicirana, sudbina. Radnicu Zdenku Mira Furlan izvanredno
glumi, i to zbog otčitanog "koda" koji je sama vjerojatno
pronašla u nekoj stvarnoj sudbini, a ne zahvaljujući scenariju.
Ali, Grlić nije diskretan socijalno-realistički opservator kao,
recimo, jedna Marta Meszaroš.
Njemu nije "dovoljna" samo
jedna sudbina oko koje bi se sve moglo vrtjeti. On mora istovremeno
govoriti i o nezaposlenoj omladini sklonoj kriminalu, i o političaru
koji financira mladu ljubavnicu, i o snu studentice da napravi
klasni skok nagore.
Sve je to društveno vrlo relevantno, ali
umjetnički nerelevantno za takvu vrst filma.
✰ ✰
Obrada: Yugopapir (Studio, III 1986.)