ORA Doboj - Banja Luka 1951 (slike): Još smo jedan kilometar završili... Snagom i voljom!



U onoj planinskoj guduri, koja se raskrilila među dva grada, iako je divljačna i nepristupna, živjeli su ljudi. Živio je tu bosanski težak, čovjek svikao na nedaće, pa im se i prilagodio. Malo je tražio od te jalove zemlje, a i to malo ona mu je teško davala. Sve je od nje morao otrgnuti. Vjekove je ovdje bio muk. Begovi su se utrkivali na Banjalučkom polju, građani su grajali, ali ovi ljudi nisu imali vremena za to. Oni su morali oteti divljini svoj zalogaj, surovo ga oteti.

Jošavka, divlja rječica, protjecala je žuboreći, pjenušala se i propinjala uz gudure, pjenila se uz kamenje i otjecala vukući za sobom svoj planinski šum. A težak je izgradio na njoj mlin, primitivnu vodenicu, i njen žrvanj mljeo je mlivo s toga jadnog tla. Nikad se ništa nije ovdje dogodilo potresno i bučno. Okretao se točak vodenice, prskala je divlja rječica i razbijala se u kapljice; mrmorenje mlina uranjalo je u jeku šume. I danas protječe Jošavka. Okrene se točak vodenice i žrvanj melje mlivo. Ali kroz toj točak nazire se novi svijet između dva stara grada. Prekinut je muk divljine. Graditelji, bučna mladež, prekinula ga je zauvijek.


Kroz ovoj ševarak, nekada su skakutali zečevi, glodali koru stabala ili se šuljali tvorići, plašeći se samo jačih zvijeri. Sada su stekli još jednog neprijatelja. Vlakovi na prvim kilometrima tjeraju ih sve dalje.

Gadna je to zemlja, nikada neorana i nekopana. I divljina ju je stezala kao kamenje. Ali zar pod rukama ovih mladića da se opre? Oni su u nju zasjekli svojim krampovima. I vagonet za vagonetom, dugačka vrpca vijuga nesigurnim tračnicama na dno brine da je istresu. Skoro će ovuda projuriti brzi vlak.

Ovakve slike srećemo u filmovima. A filmovima ljudi mnogo ne vjeruju. Duž trase nove pruge odigrava se veliki film. Istina, nema aparata, ni filmske vrpce. Ali se scene smjenjuju svakim časom i radnja je sve dramatičnija. Film se zove: Stvarni život! Ovo je scena iz tog "filma". Komandant brigade šalje poruku u štab. Reci im: Još smo jedan kilometar završili! Snagom i voljom, to im reci!


I skoro je preko toga kilometra, završenog snagom i voljom, prošao vlak. Dva stara grada primiču se jedan drugom. Ovi ljudi, na dužini od devedeset kilometara između tih gradova, ugasit će još jednu legendu. Dobojani će se primaći Banjalučanima i vozit će se jedni drugima u brzim vlakovima.

Šuma će opet ječati. Jošava žuboreći otjecati, bit će mirno u ovoj planini i njenom podnožju. A ljudi, koji su prosjekli divljinu, neće biti tu. Možda će već idućeg ljeta prosijecati drugi kraj, daleko odavde, ali iza njih ostaje nešto njihovo. Nije to samo pruga. Uz nju i novi vidici, koje su oni otkrili ovim seljanima, što mučno živješe u planini. S ovim tračnicama u zabitna sela između dva buduća velika grada, doći će i novo vrijeme. I nekadašnje za ljudski pojam vječno, počet će se mijenjati.


Mnogo pamti ovaj hađo. Pamti više, no što mu to lice govori. Sjeća se on čak i Imširbega i njegove Đule, sjeća se dobojskih momaka, smjelih jahača, sjeća se trka na Banjalučkom polju. Kažu, da starci žive od uspomena. I on u svojoj glavi prelistava stranice neispisane legende o Dobojanu Muji, a junaštvo Hrnjičino uvijek ga uzbuđuje. 

Ali ... graditelji pruge narušili su starčev mir. Sve se jače zasijeca u njegov mozak to, što mu bljeska pred očima. U starčevoj glavi mute se slike prošlosti, prekrižile su ih dvije paralelne tračnice. I njemu se pričinja, da sada bolje vidi. Eto, pogled mu seže daleko, daleko kroz planinu u bijeli svijet.


Napisao: Zlatan Jukić, foto: Hrvoje Sarić

obrada: Yugopapir (Ilustrovani vjesnik, jul 1951.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate