Pages

Mlade sarajevske glumice (1. dio): Etela Pardo, Svjetlana Knežević, Nisveta Omerbašić...






Dobacuju im, okreću se za njima, zovu ih nasamo. One se samo - cerekaju, ne znaju što bi sa svojom mladošću i radošću. Razmahale su se prostranim šetalištem. Gledamo ih, i čini se da je Etela najozbiljnija. Svjetlana najgracioznija, Nisveta najseksepilnija i najzaljubljenija, Milka najupadljivija i najluđa, Vesna najegzotičnija, Azra najljepša i najsmirenija, a Suada najgovorljivija

Mart 1971: U gradu na Miljacki došlo je do smjene generacija. Uloge naivki više ne tumače ocvale kazališne tridesetogodišnjakinje. Sedam mladih talentiranih glumica osvojilo je preko noći na juriš ljubitelje kazališne umjetnosti u glavnom gradu BiH.



1. dio: Publika ih prihvaća, režiseri hvale



One su prva generacija dvogodišnjeg dramskog studija u Sarajevu i za kratko vrijeme postale su "sarajevsko čudo".

Otkako su stale na kazališne daske, kazališta su puna, iz publike više ne dobacuju:

"Ne obmanjujte nas!"

Obmana u kazalištima uz Miljacku, kao u drugim gradovima, sastojala se u tome što je najmlađa glumica koja je igrala djevojke i djevojčice imala trideset dvije godine.

Može se zamisliti kako je to izgledalo.

- Izvještačeno, neprirodno, smiješno - kažu Sarajlije. - Njih sedam uklonilo je taj problem i unijelo osvježenje ispred i iza zavjese.

Uz Dinu Rutić, Irenu Mulamuhić i Ljiljanu Peroš, predstavljaju danas udarnu "žensku gardu" i na radiju, televiziji i filmu.

Došle su kao novi, pomlađeni val za kojim je Sarajevo desetljećima čeznulo.

One su:

Etela Pardo, Svjetlana Knežević, Nisveta Omerbašić, Suada Kapić, Milka Danilović, Vesna Mašić i Azra Čengić. 

S njima se školovala i televizijska spikerica Halima Mušić, a od muškaraca Miralem Zupčević, Zijah Zike Sokolović, Josip Pejaković, Miodrag Brezo i Branko Ličan. 











Repertoar su osuvremenili, klasična i avangardna djela igraju na moderan način, publika ih prihvaća, režiseri i štampa hvale.

- Sada sam veoma bogat jer ima toliko mladih glumica. Ostala kazališta u zemlji imaju jednu ili dvije - rekao je gost režiser Narodnog pozorišta Jovan Putnik direktoru Miroslavu Jančiću.


Prve laste ipak čine proljeće



U Sarajevu nema više kazališnih komada bez mladih. Sve donedavno režiseri su morali improvizirati.

Ponekad se ni to nije moglo.

One koje su postale slavne odlazile su u druge sredine, a u Sarajevo su rijetke dolazile ili se vraćale.

- U to vrijeme u Beogradu i Zagrebu sjedilo je po kavanama tri stotine glumica očekujući da kažu neku riječ na radiju ili televiziji. U "provinciju" nisu htjele ići, iako je iz malih centara izašlo dosta velikih glumica i predstava. 

Iz nužde, dakle, odlučili smo se za vlastiti dramski studio, a namjeravamo otvoriti i akademiju - kažu u Sarajevu.

Šansu su dali mladima.

Spomenuta sedmorka, nalikujući gardi bezbrižnih ljepotica koje za sobom ostavljaju grozdove smijeha, čedan, raspjevan izgled i prisnu toplinu, izmamile su pogled i hladnim Parižanima.

Svi su mislili da je to sedam šarmantnih Šveđanki, iz bajke usnulih Dankinja, nadobudnih bogatih Amerikanki ili sedam Holanđanki, koje su u polukišnoj atmosferi sa smogom došle predskazati cvijeće.

Nitko nije pretpostavljao da su Sarajke.

A njih sedam s Grbavice, Koševa, Skenderije i drugih četvrti grada na Miljacki imale su dosta razloga za neobičan provod, veselje i višednevnu razbribrigu u Parizu.

Iz Sarajeva su pošle nakon senzacionalnog uspjeha u Narodnom pozorištu komadom "Usamljena gomila", u kojem su igrale glavne uloge.

Sav zarađeni novac uložile su u putovanje.

Zajednički su poduzele još mnogo stvari.

Suviše neobičnih!

- Svih sedam bile smo zaljubljene (po dogovoru) u istog mladića, kupujemo isto donje rublje, imamo svoje parti (tulume!), od svih budućih mladoženja uvijek pobjegnemo jer udaju odlažemo, zajednički podnosimo dobacivanja na svoje odijevanje.

A kako i ne bi Sarajlije dobacivale kad im vunene stvari pletu dva muškarca, baletan Hajrudin Hadžić-Hadžo i penzionirani vojni starješina.

- Ženski kreatori nisu im ni sjenka - tvrde glumice.


Sebi dopuštamo razne ludosti



Možda su još suviše mlade, neozbiljne, ali sportašice u to doba postižu najbolje rezultate. Godine im dopuštaju takve ludosti koje drugi ne trpe: imaju od devetnaest do dvadeset jedne godine.

- Milka piše pjesme, skuplja lutke i stalno govori o voćnoj salati - kaže Suada Kapić. - Svjetlana Knežević dosađuje zagorenim grahom i sanja o mjuziklu jer je balerina.

Etela studira (i to odlično). Nisveta voli otići u kino.

Azra skuplja strane kutije za šibice, Vesna omotnice od čokolada ... 

Jeste li to još čuli? 

Ja volim da se zaljubljujem, jedem kolače i nosim pumperice. Udat ću se tri puta... 

- Ima vas, znači, i zaljubljenih?

- Pa djevojke smo, ali nijedna nije izgubila glavu. Etela voli studenta, Svjetlana gitaristu, Nisveta mašinca, Suada glumca, Milka novinara, Vesna avijatičara, Azra arhitekta.

Tko zna u koga ćemo sutra biti zaljubljene?

- Ja sam se prepala mladoženje - dodaje Suada.

I njih se prepadnu momci na šetalištima uz Miljacku. 

Dobacuju im, okreću se za njima, zovu ih nasamo.

Stariji se dive njihovoj ljepoti i složnosti.

One se samo - cerekaju, ne znaju što bi sa svojom mladošću i radošću.

Razmahale su se prostranim šetalištem.

Gledamo ih, i čini se da je Etela najozbiljnija.

Svjetlana najgracioznija, Nisveta najseksepilnija i najzaljubljenija, Milka najupadljivija i najluđa, Vesna najegzotičnija, Azra najljepša i najsmirenija, a Suada najgovorljivija ...

- I najmlađa sam i najnespretnija - kaže ona. - Na suhoj ulici ugazim u lokvicu, ili se spetljam o ciglu i vlastite noge.

- Ja sam najuzbudljivija - dodaje Azra.

- Ja najsvestranija - tvrdi Svjetlana.

Stari čiča zastao pred njima i pita neke mladiće tko su te ljepotice. 

Ni Emina im nije ravna.

Svakoj je svojstven talent i mladost.

- Imamo svaka svoje cvijeće. Svjetlana voli orhideje, Milka margarete, Etela đurđevak, Suada narcise i ljubičice, Nisveta ciklame, Vesna orhideje, a ja mimoze - kaže Azra Čengić.

Cvijeće uz cvijeće - mislimo i pokušavamo dokučiti psihu tih sedam ljepotica. 

Imaju svoj život, svijet i nazore.

Baš ih briga za (Baš) čaršiju. 

Neka ljudi misle što hoće. One, neozbiljne, govore po jedan-dva strana jezika i pripremaju se da budu - akademske građanke.

Ta im legitimacija više vrijedi od one što im je pripisuje čiča, mladić s ulice, ili ljubomorna djevojka iz kavanskog izloga...

Napisao: Josip Grbelja, obrada: Yugopapir (Start, mart 1971.)







Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)