Pages

Alan Ungar, sin Tereze Kesovije i Mire Ungara '71: Kako je nastao veliki hit "Al' tata ti me voliš"



Ali valjda želiš postati pjevač? "Ni to." Zašto? "Pa oni tamo mnogo gnjave. Gnjave stoposto." Tko to? "Oni tamo u studiju gdje smo Miro i ja snimali ploču. Osim toga, ne volim se potpisivati na fotografije." Pa tko ti kaže da bi se morao potpisivati? "Mora se, stoposto. Vidim ja, nisam lud. A ja se volim igrati a ne potpisivati."

Reporterski zapis o sedmogodišnjem sinu Mire Ungara i Tereze Kesovije. Alan je s tatom snimio ploču koja je postala pravi "hit". Mališan iznenađuje razgovorljivošću i šarmira frazom "stoposto". Stopostotno o Alanu, momčiću od oka!

Nestašni švrćo, crne glatke kose i velikih okruglih očiju, u hlačama od samta s kožnim zakrpama na koljenima, zaigran pod novogodišnjim borom, nalik je na većinu svojih bistroglavih vršnjaka. Živahno i zainteresirano slaže svoje konjanike u kolonu, zatim držeći po jednog konjanika u svakoj ruci, lupka njima o parket poda imitirajući konjski galop.

Je li slava i prevelika poslovna angažiranost njegovih roditelja - vječna putovanja s turneje na turneju, život između dva tako udaljena grada kao što su Pariz i Zagreb - oduzela tom dragom sedmogodišnjaku koji djelić njegova naivna i bezbrižna djetinjstva?

Miro Ungar i Tereza Kesovija smatraju da nije.

Priznaju, doduše, da im poslovna jurnjava oduzima mnoge dane pa i mjesece koje bi s užitkom proveli uz svog jedinca. Dani rastanka teško padaju i Alanu i njima. Međutim, onda kada su uz njega, nastoje da mu roditeljskom nježnošću vrate sve otete zagrljaje.

Što o tome misli Alan?

Kako na sve to gleda mališan kojeg je već dotakao djelić slave roditelja, pogotovo otkako je nedavno sa svojim ocem snimio ploču "Al' tata, ti me voliš", koja je postala "hit" ovih dana?


Alan pohađa osnovnu školu u Parizu, zimski i ljetni školski raspust provodi u Zagrebu kod tatinih i u Dubrovniku kod maminih roditelja, govori jednako dobro i francuski i hrvatski, kad su mu roditelji na putovanju dane u Parizu provodi s Terezinom rođakinjom Marijom, koja vodi brigu o njemu.


Zašto svi bubnjari imaju dugu kosu?



- Kako je sa školom tamo u Parizu, Alane?

- Odlično, stoposto.

- U kojem si razredu?

- U drugom.

- Koje predmete u školi najviše voliš?

- Pa sve. Ali najviše gramatiku.

- A pjevanje?

- To baš ne volim!

- Znaš li koju pjesmicu?

- Znam. "Le petit Japonais".

Alan je pitanje toliko ozbiljno shvatio da je ostavio svoje konjanike, digao se na noge, naklonio i zapjevao pjesmu o malom Japancu i malom Crncu.

- Bravo, Alane, dobro si to otpjevao,

- Znam još jednu. Novogodišnju pjesmu. Želite li i to čuti?

- Dakako da želim.

Alan se opet naklonio pa je izrecitirao pjesmu na francuskom.

- Što ćeš postati kad odrasteš?

- Bubnjar, stoposto.

- Zašto baš bubnjar?

- Ne znam. To mi se sviđa, stoposto. A recite vi meni zašto svi bubnjari imaju dugu kosu?

Češkam se po glavi zatečen tim iznenadnim pitanjem.

- Pa, ovaj, Alane, nemaju samo bubnjari dugu kosu. Dugu kosu imaju i drugi, uglavnom svi mladi muzičari.

- Pa dabome, u pravu ste.

- A što je tvoja mama po zanimanju?

Mališan šeretski pogleda prema majci, zatim tiho kaže:

- Chanteuse et voyageuse.

- A tata?

- Chanteuer et voyageuer.

- A zar ne bi i ti želio da postaneš pjevač i putnik?

- Ne bih. Ne volim putovati.

- Dobro, ne bi htio postati putnik. Ali valjda želiš postati pjevač?

- Ni to.

- Zašto?

- Pa oni tamo mnogo gnjave. Gnjave stoposto.

- Tko to?

- Oni tamo u studiju gdje smo Miro i ja snimali ploču. Osim toga, ne volim se potpisivati na fotografije.

- Pa tko ti kaže da bi se morao potpisivati?

- Mora se, stoposto. Vidim ja, nisam lud. A ja se volim igrati a ne potpisivati.


Neka se djeca smiju kad to pročitaju



- Koga voliš od francuskih pjevača?

- Žo Dasena, pa Mirel Matje, pa Alana Delona.
  
- Alan Delon nije pjevač već filmski glumac.

- Da, u pravu ste. Sad sam se zaribao.

- A kako pjeva tvoja mama?

- Pa dobro. Tak, tak. Jedva bi ušla u tak tak.

- A tata?

- Još malo dolje. Tako nešto oko nule.

- Alane, što to govoriš - zgraža se Tereza.

- Pa vidiš da se zezamo. Ovi čovjek sve to piše što ja kažem, pa neka se djeca smiju kad to pročitaju. Ali najbolje će biti da vas dvoje izađete. Da nam ne smetate kad razgovaramo.

Miro i Tereza odlaze iz sobe. Alan i ja ostajemo sami.

- Reci mi tko ti se od naših pjevača najviše sviđa?

Alan se veselo smije i gurka me da mu načinim mjesto u naslonjaču u kojem sjedim. Smjestivši se sada sasvim uz mene, pita me:

- Je li vi to pišete ono što ja govorim, ili ono što me vi pitate?

- I jedno i drugo, Alane. Ali nisi mi odgovorio koga od naših pjevača najviše voliš?

- M i T.

- Mamu i tatu?

- Ne.

- Nego?

- Mira i Terezu.

- Govoriš li to iskreno?

- Stoposto!

- A kvartet 4M?

- I njih volim. A volio bih ih još i više kad bi u njemu pjevao Miro umjesto Saše.

- Onda bi tvoj tata još više putovao, još bi manje bio uz tebe.

- Pa tako je. U pravu ste, stoposto. Bolje je što ne pjeva još i u kvartetu.




 Volite li vi filmove Volta Diznija? - pita me.

- Volim. A ti?

- Volim i ja. Šteta što je Dizni umro. Da je živ još bi nam mnoge lijepe filmove napravio.

- Što još voliš?

- Volim kauboje i Indijance. Vidite koliko sam ih dobio za Novu godinu. Kad se vratim u Pariz bit će strašno.

- Što će biti strašno?

- Pa i tamo imam puno kauboja i Indijanaca. Kad se ovi iz Zagreba sastanu s onima iz Pariza, bit će to strašna vojska. Stoposto!


Sad se može i srce otvoriti



- Imaš li mnogo prijatelja?

- Mislite li ovdje, ili tamo u Parizu?

- I ovdje i tamo.

- Imam, dabome da imam. U Parizu imam u školi mnogo prijatelja. Miro i Tereza poklonili su direktoru našu ploču što pjevamo Miro i ja, pa kad imamo u školi rekreasion, onda svira ta ploča.

- A što ti kažu drugovi?

- Ništa. Kad sam se vratio iz Jugoslavije i rekao da sam snimio ploču, nisu mi vjerovali. Sad vjeruju.

- Koga još imaš od prijatelja?

- U Parizu imam Pilića, pa Boru Jovanovića, pa Borisa Urbića, pa malu Kolet, i još mnoge.

- Pa Pilić i Jovanović ne žive u Parizu.

- Znam da ne žive tamo. Ali kad god igraju dođu k nama.

- A od prijatelja u Zagrebu?

- Ovdje imam Iru, Dina, Damira, to su Kalođerovi, valjda ih poznate, pa Igora Krajača, onda još Renato, stanuje u neboderu. Ih, gotovo sam zaboravio Terezu.

- Koju Terezu?

- Moju rođakinju, kćerku dunda Pera. Onda imam u Dubrovniku jednog Marija iz Mostara ... i tako.

Alanu se pogled zaustavio na kaubojima i konjanicima pod borom. Očigledno, razgovor mu postaje pomalo dosadan.

- Jesam li vam još potreban? - iznenada upita.

- Hvala na razgovoru, dovoljno smo se napričali.

- Pa da. Sada možete pričati s mamom i tatom.

Prvi put u toku večeri nazvao ih je preda mnom mamom i tatom. 

Kao biva, službeni dio razgovora je završen, sad se može i srce otvoriti.

Prišao je majci, uspentrao joj se na skut i stao je grliti i tepati joj:

- Ma maman. Moja lijepa majčica. Moja pjevačica i putnica.

U toj toploj obiteljskoj idili svaki je gost bio suvišan.

Izašao sam tiho.

Napisao: Ratko Zvrko, obrada: Yugopapir (Start, januar 1971.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)