Pages

Emir Hadžihafizbegović o saradnji sa Balaševićem '88: Kako se snimao "Panonski mornar" TV NS

Lipanj 1988: Bio je predodređen za uspjeh. Proslavio bi se da je imao samo jednu titulu, a kamoli ne četiri. 

Upravo toliko u imenu i prezimenu ima nekadašnjih turskih odličja. 

On je i Emir, i Hadžija, i Hafiz i Beg. 

Kraće: Emir Hadžihafizbegović. 

Glumac je to koji osvaja likom Alena u Specijalnoj redakciji Đorđa Balaševića, dok uporno traga za majkom i predstavlja se kao momak iz Primoštena.


U Panonskom mornaru, Emir je razgovorljiv i peckav, upravo kao u stvarnom životu. U njemu ima onog rudarskog, tuzlanskog prkosa: sve što misli govori.

Upoznao sam ga još prije nekoliko godina, dok sam za Studio pisao o fenomenu novoosnovane sarajevske Akademije za scenske umjetnosti.

Među mladim glumcima, koji su žarili i palili po Jugoslaviji svojom predstavom Audicija, bio je i Emir, jedan od šestoro studenata glume iz Tuzle.

- Zašto najviše Tuzlaka? - objašnjavao mi je tada Hadžihafizbegović. - Zato što je lakše glumiti nego biti rudar...

U glasu, konstrukciji rečenice i glumi zadržao je duh svog podneblja.

Njegova »sirova« igra u početku nervira, ali kako vrijeme odmiče, on sve više osvaja, vlada scenom i na kraju biva slavodobitnikom.

Nevjerojatno je kako se uspijeva u malo vremena toliko preobraziti.

Na početku je miran, čak lijen, a onda postaje kao vulkan. 

Čini se da mu treba zagrijavanje za sve što radi, pa čak i za razgovor. Odmah veli da mu je drago što je sada na nišanu novinara.

- Lažu oni koji tvrde da im popularnost ne godi. Znao sam da će se za mene čuti šire jedino poslije nastupa na TV. Iako mi je tek dvadeset i šest godina snimio sam već četiri filma, nekoliko TV drama, glumio u više od šesto kazališnih predstava. TV je jedina prava lansirna rampa.

* Hoćete li je znati iskoristiti?

- Tko zna, teško je biti u žarištu ako živiš i radiš u, uvjetno rečeno, provinciji kao što je Tuzla. Istina, naše kazalište u posljednje doba razbija okove učmalosti, koji ga sputavaju već desetljećima. No, novi način rada kao da ipak prolaz podalje od medija.



* Mogli ste ostati u Sarajevu. Zašto ste se vratili u Tuzlu?

- Bilo je nekoliko razloga. U Sarajevu nikad ne bih riješio stambeno pitanje, a ovdje već jesam.

Drugo, bio sam stipendist Narodnog pozorišta iz toga grada.

Treće, pripadam ovom kraju.

Onda, nešto mislim: kakva je razlika biti glumac u Sarajevu ili Tuzli? Nikakva!

Kazališne kuće u glavnom gradu naše republike odavno su u stagnaciji, nekakvoj letargiji.

Jedini svježi vjetrovi počinju puhati ovdje.

Samo da i nastave!

* Što je sa sarajevskom Akademijom za scenske umjetnosti? Je li i dalje rasadnik talenata?

- Nemojte mi o tome, odmah me srce zaboli.

Postojala je čuvena scena Obala.

Pokrenuli smo je mi mladi, zajedno s našim profesorima koji su i sami bili mladi. Na toj sceni sada se ne događa ništa, osim povremeno Tetoviranog pozorišta.

Ne igra se više ni Buba u uhu, ni Mriješćenje šarana, ili Audicija. Sve su to bile predstave za koje se tražila karta više i zbog kojih je naša Akademija dospjela u gotovo sve listove u zemlji. Zato mi je žao što je uništen dobar koncept rada i pozitivna energija, koji su tada vladali na Akademiji. Čini mi se da je propadanje rezultat nečijih hirova, zbog kojih su najviše izgubili mladi glumci, publika i Sarajevo kao grad.

* Odlaskom vaše generacije kao da je nestalo mnogo toga?

- Upravo tako. Sa mnom su iz Akademije izišli Željko Mlinčić, Senad Bašić, Admir Glamočak, Jasmin Geljo, Irina Dobnik, Sabrina Sadiković, Mladen Nelević, Željko Kecojević i drugi. I, kao da nas nikada nije bilo u toj školi! Čujem da su poskidali naše slike iz hola, kao da smo neprijatelji te ustanove. Smeta nekome ono što smo postigli stalnim punjenjem gledališta.



* Neki za vas tvrde da ste težak čovjek?

- Težak sam zato što nekim ljudima, koji su već godinama na nezasluženim pozicijama, ne dopuštam da se iživljavaju na nama mladima.

Imao sam, primjera radi, pri snimanju TV filma Stanica običnih vozova konflikt s organizatorima na TV Sarajevo.

Oni su poslije pričali da ću samo preko njih mrtvih dobiti nove uloge u tom mediju.

Inače, mogu raditi dan i noć, valjati se u blatu i satima kisnuti, ali ako se sa mnom postupa kolegijalno, ako je sve to u zajedničkom interesu. Ne podnosim iživljavanje.

* Odnos s redateljima?

- Kod nas se udomaćilo da se glumci vežu za redatelje, a to je sasvim pogrešno. Eto, recimo, mogao sam se nametnuti Emiru Kusturici za njegov film Dom za vješanje, ali nisam, jer i Kusta i ja znamo da za mene prave uloge nema.

* Tvoji početni uspjesi vezani su za Audiciju. Da li je ta predstava definitivno zamrla?

- Srećom, nije! Gotovo svaki mjesec igramo pet do šest predstava Audicije. Najčešće je izvodimo u prostorima Zvezdara teatra u Beogradu. Okupljamo se, mi, stara raja s Akademije iz Sarajeva i tako radimo za svoj groš. Publika nas i dalje traži, čujemo da se ulaznice i dalje dobro švercaju. Ako je Audicija protjerana iz Sarajeva, nije iz Beograda i drugih gradova. Ta je predstava, inače, za mene osobito značajna, jer mi je trasirala budućnost.

* Kako?

- Zahvaljujući njoj, postao sam jaran s Đorđem Balaševićem i tako se, eto, našao u ekipi koja radi Panonskog mornara. Istina, Đoka i ja zbližili smo se još u doba kada sam za ukinutu novosadsku verziju TV emisije Slobodno pričao one masne političke viceve...



- Rad s Balaševićem poseban je doživljaj. On je čovjek kakvog nema nadaleko. U jednoj osobi spojeno je toliko dara i sposobnosti da mi nije jasno kako se netko nije prije sjetio da ga iskoristi u emisiji poput ove. 

Možda sam subjektivan, ali Panonski mornar jedna je od najboljih emisija u posljednjih deset godina.

Tek sada gledalište otkriva da lucidnost u tekstovima pjesama Đorđa Balaševića nije slučajna.

Razgovori s gostima u emisiji, običnim ljudima ili političarima, pokazuju njegovo veliko znanje i pamet. No, on je jednostavan i skroman čovjek. Na svaki način pokušava otkloniti bljeskove publiciteta oko sebe. Želi i dalje biti momak s novosadskog kupališta Štrand i jedan od najboljih igrača nogometa u susjedstvu.

Ta ljubav prema lopti naša je zajednička crta. I ja sam do završetka srednje škole bio jedna od velikih nada tuzlanske Slobode.

Marljivo sam trenirao i moram priznati da sam se već zamišljao prvoligaškim igračem. No, slomio sam ruku, pa se sve promijenilo. Poslije sam se upisao na studij književnosti, odakle su me istjerali. 

A mislio sam se baviti sportskim novinarstvom. Prijatelji su me zatim nagovorili da se prijavim na sarajevsku Akademiju. Kao, znam se zezati, zabavljati društvo.

Pravo da kažem, iznenadio sam se kad su me primili na studij glume, ali od sportskog novinarstva ne odustajem. Možda jednoga dana upišem studij žurnalistike...

* Kako objašnjavate da Panonskog mornara drukčije ocjenjuju publika i kritika?

- To je još jedan dokaz da se u nas kritikom bave ljudi koji ne žele slušati bilo publike.

Možda je kritika napisana malo prebrzo, tek nakon jedne ili dvije emisije.

Siguran sam da će biti drukčija nakon šest odgledanih emisija.

* Snimali ste ih u slijedu ili...?

- Panonski mornar snima se drukčije od dosadašnjih šou-programa. Svaka emisija radi se posebno, samo dva-tri dana prije emitiranja. 

Zato smo aktualni. Mile Isakov, urednik, i Đorđe Balašević to vrlo dobro rade, predosjete o čemu će gledalište pričati.

Eto, obradili smo slučaj kupovine diploma na novosadskoj Višoj ekonomsko-komercijalnoj školi, a danas, dok mi razgovaramo, novine javljaju da je pritvoreno već jedanaest nastavnika s te škole...

Ekipa koja radi u Specijalnoj redakciji uigrana je, snimamo brzo.

Istina, iscrpljujemo se do posljednjeg atoma, ali to je slatki umor, kakav bih uvijek želio u svom radu. Drago mi je što kao najmlađi imam podršku starijih kolega.

Razgovarao: Pavle Pavlović, snimio: Vojo Sekulić (Studio, VI 1988.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)